Zlatan Fazlić Fazla: Prodao sam sve u Sarajevu i otišao na selo, misli su da sam pukao

Oduvijek sam znao da ću se jednog dana, kada za to dođe vrijeme, kada osjetim potrebu, smiriti i otići da živim u prirodu.

Deset godina Zlatan Fazlić Fazla nije snimao nove pjesme, niti davao intervjue u domaćim medijima. No, iako je od 2004. godine bio u, kako on kaže, dobrovoljnoj ilegali, njegove pjesme nisu prestajale da se vrte na radio i TV stanicama. Razlog? Vjerovatno taj što „Baščaršijsku”, „Pleši”, „Jaliju”, „Ode Mujo u mornare”, i da ne zaboravimo i onu obradu, koju je originalno otpjevao ugledni arhitekt, muzičar i slikar Vedo Hamšić „Četiri mladića idu s Trebevića”, Fazla nije pravio da bi trajale jedno ljeto.

Pravljene su da traju deset, pedeset, sto… godina. No, odmor je završen i Fazla se ove godine na scenu vraća s novim albumom koji će se na tržištu naći u narednih nekoliko mjeseci.

– Pauza je napravljena ciljano zato što sam osjetio da me ima previše, ali nisam znao da će ona ovoliko potrajati. U međuvremenu sam nastavio da radim posao kojim sam se uvijek paralelno s muzikom bavio, komponirao sam i za različite pjevače, i evo sad sam poželio nakon deset godina da snimim nešto i za sebe. Dvije nove pjesme sam izbacio kao promo singl, i sada nastavljam da završavam ploču u studiju Javnog servisa, rekao je Fazla u intervjuu za Azru.

fazla6

U proteklih deset godina promijenili ste i mjesto boravka, a velikim dijelom i način života. Centar Sarajeva ste napustili i otišli da živite na selo. Gdje Vam je sada adresa?

U Kromolju. Sve što sam imao u gradu ja sam prodao i otišao da živim na selo. Bila je to i jedna vrsta avanture, naročito za neke moje prijatelje, koji su me sumnjičavo gledali, kada sam prije nekih šest ili sedam godina prodao stan u centru grada i kupio livadu. Mislili su da sam pukao u ratu i da se posljedice manifestiraju sada (smijeh). Pitam ih: Šta mislite o ovome? Kažu mi: Pa eto, fino je. A, vidite im na licu onaj pogled…

Ali, stvarno, zašto ste to uradili?

Brzo sam živio… rano sam počeo živjeti brzo. Tempo se morao usporiti. Oduvijek sam znao da ću se jednog dana, kada za to dođe vrijeme, kada osjetim potrebu, smiriti i otići da živim u prirodu.

Zanimljivo, od televizijskih emisija uvijek sam volio gledati one o poljoprivredi. Uvijek su mi se sviđale, ne znam zašto. Rođen sam u gradu (odrastao na Bjelavama, op.aut.), nisam nikad nikoga imao na selu, pa da kažem da sam zbog nekog svog volio selo. Otišao sam da živim na selo odakle je bio moj mljekar, koji nam je donosio mlijeko.

Koliko zemlje imate u Kromolju i šta uzgajate?

Imam pet, šest duluma, oranicu, voćnjak, proizvodim sve: hranu za sebe, rodbinu, prijatelje. Znate kako to ide, oni dođu na selo, nakupe sebi sepet šljiva, krušaka, grožđa i nose kući. Ne konzumiram alkohol deset i kusur godina, ali neko od raje dođe pa napravi rakiju. Kao što rekoh, previše sam brzo hodao kroz život. Skoro protrčao. U stvarima koje u brzini života nisam primjećivao sada uživam. Kaže jedan moj prijatelj: „Kako starim, sve više uživam u vlastitom društvu”. Tako i ja.

Biste li se više ikad vratili u grad?

Ne bih. A, nema više ni mogućnosti za to. U Sarajevu sam prodao dva stana, sve veze s gradom sam praktično prekinuo. Brzo siđem u grad, mada silazim samo kad moram. Gore mi je super, obučem gumene čizme, orem, žanjem, pravim zimnicu. I kad sviram gitaru, draže mi uzet’ gitaru pa sjest’ u šljivik i zasvirat’ nego u kući to raditi.

Kako je supruga reagirala na odluku da promijenite adresu? Šta je ona po profesiji?

Nekad je radila kao novinar, a po profesiji je arhitekt. Kada smo kupili zemlju, dizajnirala je kuću prema našim zamislima. A, reagirala je kao i ja. Oboje uživamo na selu. Ona radi isto kao i ja. U bašti je, u gumenim čizmama. Mi smo pravi seljaci (smijeh).

Kada ste sve ostavljali u gradu što ste godinama sticali, jeste li bili svjesni rizika u koji ulazite?

Nikad mi nije bio problem rizikovati. Nema profita bez rizika. Ima, ali ako se rodite kao princ Charles. Imate sve, pa ne morate ništa rizikovati. Međutim, ako sami sve stičete, morate onda stalno donositi teške odluke. Donio sam milion teških odluka, neke su bile dobre, neke loše, ali ne okrećem se unazad. Nisam taj tip čovjeka. Česti povratak u prošlost zna biti opterećujući i zna biti veliki teret.

Osim sebi, pisali ste pjesme i najvećim zvijezdama na ovim prostorima, od Kemala Montena, Severine, Halida Bešlića, Crvene jabuke…, ne treba zaboraviti ni da ste autor muzike za filmove, serije, dokumentarce… Naše najveće zvijezde polako idu ka penziji, valja stvarati nova imena. Zašto je Sarajevo u tom smislu na koljenima u odnosu na tvornicu novih muzičkih imena kakvu, naprimjer, ima Beograd?

Kad sam počeo karijeru, snimio sam vinil ploču, a onda su došle kasete, pa CD-i, sad su aktuelni telefoni. Sve se promijenilo, televizija naročito. Ona je otišla u sferu reality showa. I šta se sad dešava? Ona proizvodi zvijezde tokom godine, dakle, dok traje show. Kada pobijediš, onda ta ista televizija koja te je proizvela uzme pištolj i ubije te. Zašto? Zato što joj ne trebaš. U takvim formatima jedino gdje se zarađuje, zarađuje se kroz marketing. Televiziji treba nova sezona, novi show i nova zvijezda.

Nikad mi nije bio problem rizikovati. Nema profita bez rizika. Ima, ali ako se rodite kao princ Charles. Imate sve, pa ne morate ništa rizikovati

Dok god taj format kao reality show ili takmičenje postoji, dotle će to tako izgledati. Mi koji se bavimo muzikom, simamo ploče, imat ćemo uvijek istu publiku. Nje će nekad biti više, nekad manje, ali uglavnom će biti publika koja nas je proizvela. Mene nije proizvela televizijska kuća, već publika, koja je, kad sam snimio svoje prve pjesme, rekla: „Što ti je fina ona pjesma”.

Kažu mi ljudi – nisam ni primijetio da te nema, ona „Baščaršijska” se sve vrti na televiziji. A tu pjesmu, odnosno spot sam izdao prije 12 godina, ali ona se vrti zato što je dobra pjesma, a ne zato što sam ja ljepuškast.

Sad smo narasli veliki pa možemo pričati iskreno, to je tajna mog uspjeha kod publike. Imam je toliko koliko je imam i sretan sam s njom. Zašto ja volim svoju publiku? I zašto nisam krenuo u moderne trendove? Zato što ona dozvoljava da pišem onako kako ja želim da pišem, i njoj se to sviđa.

Odakle sve naplaćujete novac na ime autorskih prava?

Sa svih strana svijeta. Čak i iz Južne Afrike. Tamo, također, ima nekoliko televizijskih i radijskih stanica koje, pretpostavljam, drže naši ljudi, i onda oni slušaju Kemala Montena, „Crvenu jabuku”, Severinu, i plate to. Svugdje na svijetu je to uređeno.

U Bosni?

Postoji to i u Bosni, ali na jednom bosanskom nivou. Ja sam član „Amusa”, praktično sam bio i osnivač „Amusa” u njegovoj prvoj varijanti. Dobijam dakle, novac i od njega, ali na bosanski način.

Pojasnite taj način?

fazla3

To je udruženje građana koje je konstituirano na politički način. Ima svoju skupštinu, ima svog predsjednika, ima svoje delegate koji dižu ruke, dakle, to funkcionira kao država u malom, ali je vode umjetnici. Sad zamislite kako bi izgledalo da ovu zemlju vode umjetnici i da oni sjede u skupštini.

Pa, imamo upravo to.

Da, imamo, nažalost. Mislim da bi organizaciju trebalo da vode ljudi koji nisu umjetnici, koji su nepristrasni, a to su ljudi koji se bave autorskim pravom, i oni po svojoj struci moraju biti pravnici, a ne umjetnici. Također, zarada na ime autorskih prava bi se morala raspoređivati prema precizno utvrđenim pravilima, postoje izvještaji, i oni pokazuju čije pjesme se vrte, čije ne vrte, a ne prema principu kako neko misli da je ovaj ili onaj ovoliki ili onoliki umjetnik. Dakle, umjetnici bi trebali da se bave umjetnosšću, a administracijom stručni ljudi, ljudi koji su završili školu za to.

Kakav odnos imate prema novcu?

Nikakav. Ko je bio u ratu, nema nikakav odnos prema novcu. Baš me briga, eto takav imam odnos.

Ispričajte nam ko je bio Mujo iz Vaše pjesme „Ode Mujo u mornare”. Stičem dojam da Vas za pisanje pjesme inspiriraju konkretni ljudi.

Cijelog života sam želio da pišem knjige, i onda sam shvatio da nemam ni živaca ni vremena za to, nažalost. I, onda sam odlučio da je najbolje da pišem u skraćenoj firmi. Uvijek sam gledao da kroz pjesmu govorim o nečemu o čemu bih mogao napisati i knjigu. Mujo je moj komšija, čovjek iz moje ulice, koji je otišao na brod. On zna da je to pjesma o njemu. Volio bih napisati cijeli roman o tome.

Možda vam se svidi

Comments are closed.