Zašto treba, a zašto ne treba žaliti za Jugoslavijom?

29. novembra proslavljao se Dan republike, koje već odavno više nema.

Ne tako davno je jedno istraživanje pokazalo da 82 posto Hrvata žali za Jugoslavijom. Samo šest posto se izjasnilo “ne ponovila se Jugoslavija”. Ne bi im smetao komunizam, ako bi to značilo da će živjeti u blagostanju. No, stvari nisu bile tako idealne.

Milicija i UDBA

Danas možete reći što god hoćete. Možete vikati Živio Tito, dolje Tito, živio Plenki, dolje Plenki, Bero, Kolinda, ovaj, onaj.

Možete reći ali vas niko neće čuti. No nećete imati ni problema. Politička sloboda najveća je prednost ovog vremena u odnosu na ono, ondnosno, tadašnja nesloboda najveća je mana u odnosu na današnju slobodu.

No to ne važi za sve. Većina ljudi više cijeni sigurnost nego slobodu. Dostojevski je to već sasvim jasno znao. On je napisao kako će većina ljudi, kad dobije slobodu, prvo potražiti onoga kome će je predati jer ne znaju što bi s njom. Kasnije je tu ideju razradio Erich Fromm, koji je napisao knjigu “Bijeg od slobode”.

Jednopartijski sistem

Sistem je u Jugoslaviji zapravo bio dvopatijski, jer je jedna stranka bila na vlasti a druga u zatvoru. Ono najstrašnije ljudima koji nisu sljedbenici jest činjenica da nema alternative. Oni su tu, na vlasti, a vi ih morate trpjeti – njihov nakaradni jezik, njihove lažne utopije, njihove fraze o bratstvu, jednakosti, socijalizmu.

JNA godina dana bačenog vremena. Najboljeg vremena. To da se ljudi u vojsci očeliče jest mit. Čeličiti se možete i ako se iz saune bacite u hladni snijeg, to je i zdravije. Kako starite, postaje vam sve jasnije da vam je baš ta godina koju ste izgubili, jedna od najboljih – jer oni koji tvrde da život počinje s četrdeset, ne lažu: oni bezočno lažu.

Najbolje su godine mlade godine, u to nema nikakve sumnje.

Par – nepar

Početkom osamdesetih Jugoslavija je ostala bez novca za naftu pa su vladale redukcije. Vozila su mogla voziti svaki drugi dan, u ovisnosti o tome je li im registraska pločica završavala na parni ili neparni broj.

Redovi

To danas nemamo, a teško je i zamisliti u kojoj mjeri građanski život može biti zagađen redovima – redovi za kafu, redovi za deteržent, redovi za benzin, redovi za živežne namirnice.

Redovi u dućanima bili su posljedica nereda u ekonomiji a nered u ekonomiji nastao je kao posljedica nereda u glavama političara, koji su bili slični današnjima, samo su svi imali istu partijsku knjižicu.

 Jezik političara

Komunisti su vjerovali kako se historija zanima po određenim zakonima. To su baštinili od Hegela, koji je tvrdio da je svjetska historij napredovanje svjetskog uma u svijesti o slobodi. U antici, slobodan je jedan, kralj, suveren, faraon. U srednjem vijeku, slobodni su mnogi. U građanskom društvu, koje se rađa iz revolucije, slobodni su svi.

Ta je sloboda formalna, zaključio je Marx.  Jednako je slobodan tajkun kao i blagajnica koja hoće ići na more, no ona za to nema novaca jer je tajkun eksploatira i uzima njen višak vrijednosti, plodove njena rada, zato jer je on vlasnik sredstava za proizvodnju.

Marx je mislio da se historija razvija prema slobodi koja znači ne samo formalnu, već i stvarnu jednakost ljudi, do koje će dovesti revolucija. Ona će oduzeti sredstva za proizvodnju kapitalistima i vratiti ih društvu.

Moderni socijalizam, mislio je Marx, jest nauka. Zato su naši komunisti govorili jezikom koji je trebao nalikovati na naučni jezik. Otac te himere bio je Eduard Kardelj, slovenski učitelj. Svi su ga oponašali i taj je jezik jako parao uši. “Jedinstvo proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa”, “samoupravna interesna zajednica”, isl, bile su sintagme koje su stalno koristili. Ne, taj jezik nitko normalan više ne želi slušati.

Vruć vjetar

Borivoje Šurdilović Šurda, lik iz scenarističke radionice Siniše Pavića, lik je tipičnog Jugoslavena. Šurda je šarmantni, ležerni, uglavnom dobroćudni tip koji u deset epizoda “Vrućeg vetra” traga za vlastitim profesionalnim identitetom.

On je, kako piše u jednom tekstu, “taksist koji uzima samo one klijente koji mu se dopadaju; brijač koji prilegne čim mu padne pritisak, pa mora popiti kavu; perač pasa koji napušta posao jer mrzi gazde homoseksualce…

Ukratko, jedno nemoguće, razmaženo umjetničko biće koje ne može raditi ništa što ga ne čini istinski sretnim. On je potpuna suprotnost “protestantskoj etici i duhu kapitalizma”; barbarogenij novog kova, koji u desetoj epizodi – “Šampion” – otkrije da je sjajan frizer, pa postane megazvijezda, što, dakako, proslavlja plešući uz svoju omiljenu muziku, ekstatični sirtaki (“Grk Zorba”), jednu od najhedonističkijih melodija koju je ikad stvorio ljudski rod…  Pošto to tako u životu ne ide, Jugoslavija je, dakako, propala, jer uz takve taksiste, konobare, brijače, političare – ukratko, “pjesnike svog života” (Stefan Zweig) – ni jedna država ne može opstati.

Grčka, čiji mentalitet sjajno ilustrira sirtaki, također propada, dok zemlje sjevera, manje naklonjene individualnom razvoju, upravo izlaze iz krize….”

 Ograničenja s devizama i strujom

Iz države niste mogli iznijeti više od nekoliko stotina maraka. Sve drugo tretiralo se kao prekršaj saveznih carinskih propisa. Poteškoća je u tome što ste većinu brendiranih marki mogli kupiti samo vani – u Trstu, Grazu, i tako dalje. Znate li da su 1981. svaki dan u sedmici bile redukcije struje?

Oni rođeni sedamdesetih pisali su zadaće pod svijećama, televizija se nije gledalala.

Kult ličnosti

Kult ličnosti druga Tita bio je strašno razvijen. On se suprotstavljao kršćanskom nauku prema kojemu nije pametno graditi idole, naročito ne ovozemaljske.

Krađa i korupcija

Bile su manje nego danas, ali ipak je u onom sistemu  rodno mjesto kasnije visoko razvijenih devijacija.

Jugoslavija je bila netržišno društvo, u kojemu je bilo dosta siromaštva: instucionalni okvir nije omogućavao institucionalno ostvarenje snova.

Zato su svi posezali za neinstitucionalnim prečacima – vezama, vezicama, protekcijom, učlanjenjem u Partiju, podmićivanjem.  Tu je postavljen nizak ali čvrst temelj svemu što nas danas upropaštava, Niz dobrih instituta socijalizma nismo preuzeli – prije svega u oblasti zdravstva i školstva, ali i radnih prava, no sve smo loše razvili do krajnjih granica mogućega.

Ako danas gledate kritičku kinematografiju ili tv uratke osamdesetih, vidjet ćete sve što imamo i danas, samo rudimentarno.

Tržište

Racionalni ljudi žale za tržištem. Tržište od 22 miliona ljudi daje više prilika za zaradu. Omogućuje proizvodnju većih serija proizvoda sa nižim konačnim cijenama – “ekonomija obujma” kazuje da se stanoviti fiksni troškovi  smanjuju utoliko više što je konačni broj proizvoda veći.

Carine i druge prepreke su manje. Danas imamo tržište od 550 miliona ljudi koje je dvadesetak puta veće od jugoslavenskog. No, na tržištu Unije mi smo najnerazvijeniji, a na tržištu Jugoslavije bili smo najrazvijeniji.

Socijalna prava 

Zdravstvo i školstvo bili su besplatni. Liste za čekanje bile su kraće. Radno je mjesto bilo sigurno kao smrt – praktički vam ga ntko nije mogao oduzeti.

Milicija

Neke stvari koje vam današnja policija riješi u roku nikad, milicija je rješavala u roku odmah. Nisu se pretjerano morali brinuti oko ljudskih prava, neovisne kontrole, i sl.

Pendrek su zvali “odgojna palica” što izaziva opravdano moralističko zgražanje, ali u stanovitom broju slučajeva prikraćuje put do otkrivanja počinitelja.

No milicioneri nisu bili samo fizikalci. Milicija se prije bavila i metafizikom, to jest ontologijom i spoznajnom teorijom. “Istina – je ono što milicija traži da joj kažete” veli jedna definicija istine iz tog vremena.

Kontejneri 

Nikada ni jedan čovjek nije u SFRJ viđen da kopa po kontejnerima. Danas nema kontejnera koji svakoga jutra ne okuplja mnoge nesretnike, koji u njemu traže plastične boce, zavežljaje koje im ostavljaju dobri ljudi.

Natjecanje naroda

Jugoslavija je bila neka vrsta natjecateljske arene za brojne narode. Svi koji su živjeli u njoj natjecali su se s nekima drugima. Natjecanje je uvijek dobro, ako se odvija u fair uvjetima.

Očito je da su, recimo, utakmice Zvezde i Dinama, Hajduka i Partizana, Hajduka i Zvezde – da se zadržimo samo na hrvatskosrspkim relacijama – bile “više od igre”.

Odigravale su se pred prepunim stadionima, uvijek u uzavreloj atmosferi sudnjega dana. Utakmice “velike četvorke” bile su tako magnetične da ih danas, kao argumet za obnovu jugolige, koriste čak i najfanatičniji protivnici Jugoslavije, npr Ćiro Blažević, poznatiji kao Miroslav.

Slična su natjecanja bila i u drugim sferama sporta i života – košarci, atletici, itd. i što je najvažnije, gospodarstvu. Svi su htjeli dokazati da su bolji. Jugoslavenska nogometna liga bila je neusporedivo kompetitivnija od svih današnjih nacionalnih liga – ona je bila ono što Milanović naziva “Bundesliga”.

Iz nje je Dinamo osvojio kup velesajamskih gradova a Crvena Zvezda kup prvaka i interkontinetnalni kup, dok su naši klubovi dolazili u visoke faze završnica europskih kupova. Danas klubovi niti jedne države iz regije ne mogu ni sanjati o četvrtzavršnici europskih kupova.

Omladinske radne akcije

Danas ljudi ne vole raditi ni kad im se plati – nekoć su na radne akcije širom Jugoslavije hrlile hiljade i hiljade mladih ljudi, kojima je to bilo jedinstveno iskustvo. Rad, kolektivno zajedništvo, idealizam, glazba, ljubav, žuljevi, disciplina, pobuna, simboli – sve je bilo na radnik akcijama, i što je najvažnije, odlazak od roditelja u svijet slobode.

Oni koji su bili na njima, i danas ih pamte kao jedno od najljepših iskustava života. Kinematografija  Jugoslavenske su republičke kinematografije, razmjerno male, činile jednu razmjerno srednju ali ne i osrednju.

Jugoslavenski su filmovi dobivali nagrade u Veneciji, Berlinu, Cannesu, Karlovym Varima, pa čak i Oscara. Vanjski dug Jugoslavija je 80-ih upalila sve crvene alarme zbog vanjskog duga koji je narastao na 20 milijardi dolara. Bila je to predratna situacija. Iako je riječ o dugu države a ne općem dugu, valja imati na umu da su današnje republike bivše Jugoslavije dužne preko 170 milijardi dolara.

Jednopartijski sistem

Jednopartijski sistem ne omogućava nego blokira politčku slobodu. No on se u nekim pitanjima pokazivao znato efikasniji od današnjega. U jednostanačkom sistemu odluke se provode s manje otpora, jer nema koalicijskog dogovaranja, prenemaganja, trgovanja, opstrukcije.

Krađa i korupcija

Bile su neusporedivo manje nego danas. Svi pojavni oblici, izuzev onih koji su vezani za prirodu sistema, postojali su kao zametak ovoga što se danas razvilo do čudovnišnih razmjera. No neki pojavni oblici krađe i korupcije mogući su samo u kapitalizmu, poput menadžerskih kredita, kredita s deviznom klauzulom, uništavanja tvornica kako bi se dobili placevi, i sl.

Kult bezličnosti

Osim kulta ličnosti vladao je i kult bezličnosti, pa su pojave individualizma bile osuđivane kao buržoaske. Igor Mandić s leptir mašnom početkom 70-ih bio je predmet općeg društvenog zgražanja.

 

 

Možda vam se svidi

Leave A Reply