Upoznajte selo koje je “i” u nazivu BiH: Priča o posljednjem pravom bosanskohercegovačkom selu

Do Lukomira se stiže 12 kilometara dugim makadamskim putem. Pri ulasku u selo prizor koji se rijetko viđa. Kamene kuće stare 100 godina. Prekrivene šimlama, kucane drvenim ekserima. I nana Nura Čomor. U bosanskoj nošnji. Devedeset joj je godina. Pita odakle smo i bil’ kupili čarape. Od toga, kaže, živi.

“Ko god me zna dođe slika, pa da po 5 maraka, po 10. Ne prodajem samo ja, još tu žena, sve one, nisam samo ja”, dodaje nana.

Lukomir je selo koje živi sezonski. Uglavnom od aprila do oktobra. Ostatak godine je pusto. Mještani se bave stočarstvom i poljoprivredom. Samo rijetki koriste turistički potencijal ovog mjesta. Za pitu kod Maslića svi su čuli..

“Kad bude najviše turista? Subotom i nedjeljom, a ovo kad su godišnji bude svaki dan. Može li se od ovog živjeti? E od ovog ne može”, otkriva Mujo Maslić.

Punog stomaka, Senaid Sušić i Dražen Miličević su se zaputili do kanjona Rakitnice. Prvi put su u Lukomiru.

“Ovoga nema nigdje na svijetu osim ovdje. Predivno nešto. Treba ovo vidjeti”, smatra Sušić, a Miličević ističe da je “ovo netaknuta priroda, samo vazduh da se diše…stres ispušta maksimalno”.

Kroz Lukomir mogu i do sela Umoljana i Šabići. To su uglavnom rute kojim prolaze turisti kad svrate. Češće dolaze domaći gosti. Češće i kupuju..

“Nekad ih bude tri, nekad 300 dnevno, uglavnom subotom i nedjeljom. Neki autima dođu, neki pješke, ostave auta u Bainom dolu i s ruksacima na leđima hodaju”, kaže Ahmet Čomor.

Živjelo bi ovo selo cijele godine da je pristupni put bolji. Ovako, do njega jedva dolaze domaći, a kamoli strani turisti.

Ako ste se nekad pitali gdje je ovo mjesto onda je to ono “i” u nazivu BiH, reći će vam mještani. Kažu, prepušteni su sami sebi, sve ih je manje. No, dok je njih biće i sela. A turisti? Dođu i prođu, a poslije njih samo ostane priča o posljednjem pravom bosanskohercegovačkom selu.

Video pogledajte ovdje!

(N1/Autorica:Minela Jašar)

Možda vam se svidi

Comments are closed.