Učinili smo agresiju i zbog toga smo nagrađeni

Skoro da ne postoji građanin Bosne i Hercegovine koji nije upoznat sa činjenicom da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Istina, nije samo Srbija bila ta koja je činila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ali je Srbija prva počela tražiti svoje nacionalne inetrese ponukana Načertanijom velikog Ilije Garašanina još iz 1844. godine, a protkana idejom nacionaliste iz osmadesetih godina prošloga stoljeća – Dobricom Ćosićem, koji je u okviru Srpske akadmije nauke i umetnosti objavio Memorandum kao strateški program srpske inteligencije.

Srbija je agresiju izvršila prvo na Sloveniju, koja je prva proglasila nezavisnost od Jugoslavije, potom je uslijedila agresija na Hrvatsku, a zatim na Bosnu i Hercegovinu. Ratovala je Srbija i na Kosovu, odmah po potpisivanju Deytonskog mirovnog sporazuma, te je za to dobivala brojne ukore i kritike od Međunarodne zajednice i Europske unije.

Vodila je Srbija i rat sa NATO-om, i to je bio posljednji, nakon čega je krenula u hladnu politiku igre: naši ste – vaši smo, pa se godinama varaka sa Republikom Srpskom u pogledu njene utopijske priče o otcjepljenju i samostalnosti.

Nakon svih tih godina u kojima je Srbija gubila ratove (Srbija će reći: dobivala ratove), politika Srbije vješto bira svoju stabilnost kojoj prijeti postojanje jakog Bošnjačkog Sandžaka i jake Mađarske Vojvodine. Srbija je izabrala Europsku uniju. Aleksandar Vučić, današnji predsjednik Vlade Srbije, vješto se diči pošalicom u kojoj mu europski zvaničnik postavlja pitanje po čemu je Srbija poznata, i nakon što mu predsjednik Vlade Srbije nije znao odgovoriti, EU zvaničnik mu reče: „Poznati ste po tome da ste najviše ratova vodili.”

Taj isti Vučić nekada je prijetio da za glavu jednog Srbina mijenja stotinu muslimanskih glava. Proklete devedesete! I danas Srbija nakon svih ratova, bitke sa NATO-om, izručenih ratnih zločinaca za koje postoje dokazi da su činili zločin nad civlima, na ovim područjima o čemu svjedoči Vukovar, Koričanske stijene, zloglasna Manjača, neoplakani Prijedor i njegovo Trnopolje, Omarska i Keraterm, tuzlanska Kapija (25. maj 1995. godine), neistražene masovne grobnice oko Potočara, spomenik ubijenoj djeci Sarajeva, sarajevske Markale i niz drugih vječitih svjedoka čiju historiju nažalost moramo čuvati prenošenjem s koljena na koljeno, jer u zvaničnoj historiji ovdje je još uvijek Tito živ, hrabrim čistim crvenih tepihom Srbija korača ka Europskoj uniji, kao njena 29. članica, što joj je kao nagrada za dobro obavljen posao.

Bosnu i Hercegovinu su gazili i prije, na njenim temeljima su se pokušavale uspostaviti razne kraljevine, velike države, male države, ali ona i dalje svoj integritet čuva u inat svim silama koje ga žele umanjiti. Pregazila je Bosnu i Hercegovinu najveća nepravda u historiji modernog čovječanstva, nakon Holokausta desila se Srebrenica jula 1995. godine. Poslije, kada smo mislili da ne može gore, Uzvišeni nam pošalje opomenu i kaže može, ali ja vjerujem da može i više.

U jeku nesretnih poplava koje su zadesile naše stanovništvo, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik o poplavama razgovara u Beogradu. Očito da je sastanak sa Vučičem preći od Doboja i Bijeljine, od Banja Luke i Željeznog Polja, od Maglaja i Zavidovića, od Topčič Polja, Nemile, Brčkog i Olova, i niz drugih općina i opština koje su pogođene poplavama. Očito je bitka za vlast sa SDS-om, u trenutku kada vodena bijica nosi domove građana i Republike Srpske, preča od dugoročnog razmišljanja o epidemiji koja bi mogla uslijediti i siromaštvu koje će se povećati za niz procenata na ljestvici siromašne i nestabilne zemlje kakva je danas Bosna i Hercegovina, i kakvu je želi upravo Dodik i slični njemu.

Nije bilo tako davno kada je Rusija otela Krim od Ukrajine, kao što nisu bile davno ni sankcije Europske unije prema Rusiji i isključenje Rusije iz G8 industrijski najrazvijenih zemalja. Još je bliže protivljenje Srbije za sankcije prema Rusiji koje je izrekla Europska unija, pa je ta ista Europska unija kao nagradu za neposlušnost Srbiji dala priznanje kojim je poručeno da se Srbija smatra članicom Europske unije i da je zbog njenog napretka ka EU integracijama potrebno hitno ubrzati proces IPA fondova na račun šteta koje su nanesene obilnim poplavama koje su je zadesile.

I na kraju, gdje je Bosna i Hercegovina? Izgubila sinove, muževe, očeve. Izgubila u agresiji radna mjesta čije posljedice još uvijek trpimo, izgubila pravo na dostojanstven život njenih građana, izgubila državne institucije koje skoro dvije trećine njene teritorije ne priznaje, izgubila Dan državnosti i Dan nezavisnosti, izgubila pravo legitimnog sagovornika za sve procese koje podrazumijeva Međunarodno pravo i tako dalje, a dobila je teritoriju na kojoj nismo sigurni jednako u svim njenim dijelovima, dobila je tri nastavna plana i programa, privatne fakultete koji proizvode kadar nedoličan pozivu koji stekne, dobila je bijedu, sirotinju, nepravdu, demobilisane borce bez prava na život i prekonoćne generale sa svim pravima, brze bogataše i još brže siromahe, Vladu koja nije dorasla politici, dobila je plenume i dobila je niz drugih za čovjeka nepravednih staza života.

Izgubila je Bosna i Hercegovina materijalna dobra i u poplavama, ali nije izgubila dobrotu čovjeka da pomogne drugom u nevolji. Sada ostaje da vidimo šta će Bosna i Hercegovina dobiti od te iste Europske unije koja ju je izdala, demokratsku i slobodnu na kraju dvadesetog stoljeća.

Možda vam se svidi

Comments are closed.