U Crnoj Gori konačno pokopana ideja o velikoj Srbiji

Nakon burne, prave balkanske uzavrele noći, pune strasti, drskih prijetnji, hapšenja, deseteračke patetike, populističke epike i mirisa baruta, Crna Gora, nakon 13 godina od referenduma o neovisnosti 2006. godine, kada uznemirena noć prelazi u rano jutro, u petak 27. decembra, donijela je najznačajniji državotvorni akt.

U Srbiji i SPC-u te među protucrnogorskom prosrpskom i proruskom oporbom okupljenom u Demokratskoj fronti, a i ruska Crkva, politika i mediji su prihvatili tu retoriku – Zakon su nazivali antisrpskim i “otimačinom srpske imovine”. Zastupnici prosrpske oporbe pozivali su svoje sljedbenike da blokiraju prometnice, da se “okupe ratni drugovi” (na to ih je pozivao četnički vojvoda Andrija Mandić), ali odaziv je bio slab, a pokušajem izazivanja nasilja, pa su čak kopirali prokušanu metodu koju je koristio radikalni albanski nacionalist Albin Kurti u kosovskom parlamentu, bacanjem suzavca (nisu ga znali upotrijebiti), htjeli su onemogućiti glasanje, piše “Jutarnji“.

Uhapšeni zastupnici DF-a

Naime, za pravoslavne narode, upravo je nacionalna Crkva vrlo važan element nacionalnog, kulturološkog identiteta, a ne samo vjerskog. Stoga je revitalizacija CPC-a ključni element, s jedne strane u tom procrnogorskom procesu, a s druge strane, smanjivanje i odbacivanje pogubnog i asimilatorskog utjecaja SPC-a i “srpstva” na crnogorsko nacionalno biće. Naime, ovdje je važno napomenuti da je opstanak Crne Gore kao neovisne države, u neprestanom nasrtaju.

Na vagi stabilnost odnosa sa Srbijom

Stranke okupljene u DF-u, otvoreno su prosrpske i proruske, ne samo da štite interese srpske nacionalne zajednice, nego otvoreno prijete i pozivaju na ponovno ujedinjenje sa Srbijom, govoreći da “počinje borba za oslobođenje Crne Gore” ili ” borba za srpski identitet Crne Gore”. Tako da je, nakon ovoga, na vagi i stabilnost odnosa sa Srbijom. Podsjetimo da su dan prije rasprave u Skupštini, vođe DF-a zrakoplovom srbijanske vlade bile u Beogradu na konzultacijama, te da su, kako su se sami pohvalili, dobili blagoslov od patrijarha SPC-a Irineja da se svim sredstvima bore protiv usvajanja Zakona. Neki su čak pretpostavljali da bi se Crna Gora mogla naći na rubu građanskog rata. No, kako se čini, prorusko-prosrpska oporba ipak nije u punoj snazi, pogotovo nakon neuspjelog puča u listopadu 2016. godine. Crna Gora je, unatoč njihovom protivljenju priznala neovisnost Kosova, postala članicom NATO-a te sada prihvatila ovaj gotovo epohalni Zakon o vjerskim slobodama i zajednicama.

Nakon ovoga, očekuje se da će početi i “crkveno-pravna” bitka za osnovom autokefalnosti CPC-a, na isti način kako je to pošlo za rukom Pravoslavnoj crkvi Ukrajine (PCU), koja je unatoč žestokom protivljenju Ruske pravoslavne crkve i ruske države, uspjela dobiti autokefalnost koju je potvrdio carigradski patrijarh Bartolomej. Time je izazvan najveći raskol u pravoslavlju, još od velike šizme 1054. godine. Nakon toga su RPC i SPC prekinule sve veze s carigradskom patrijaršijom, ali i s ostalim pravoslavnim crkvama koje su priznale autokefalnost UPC-a – poput Grčke i Aleksandrijske.

Naime, očekuje se da bi patrijarh Bartolomej mogao pristati na obnovu autokefalnosti CPC-a te se očekuje veći angažman crnogorskih državnih tijela, bez kojih je to nemoguće ostvariti. Iako je trenutno veći udio vjernika SPC-a (prema čak i površnom uvidu, vidi se da je i dobar dio glasača procrnogorskih stranaka još uvijek vjeran SPC-u), očekuje se da bi dobitkom neovisnosti CPC-u mogao naglo porasti broj vjernika. Trenutno CPC vodi arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski, poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve – Mihailo.

Važnost zakona za širu regiju

Možda vam se svidi

Leave A Reply