Sjedi 1, promašena tema

Još od prije 4 godine i izbora Samira Salihovića za sportistu godine, niti jedan izbor nije podigao toliko prašine u javnosti kao ovaj posljednji.

Prije samog izbora potezala su se pitanja nacionalnog balansa, naknadno su se upisivali dobitnici, priznanja su dijeljenja šakom i kapom, da bi sve kulminiralo činjenicom da trećeplasirani na Evropskom prvenstvu, balkanski prvak, te državni prvak i državni rekorder, a sve to u jednoj godini, nije mogao dobiti priznanje sportiste godine. Naravno ne trebate pogađati da bi shvatili da se radi o mladom atletičaru Amelu Tuki. Mišljenja, i pozivanja na zakone je toliko mnogo da više ni sami ne znamo šta je prava istina, ali ćemo u ovom kratkom tekstu pokušati objasniti zašto je jedan moj uvaženi i cijenjeni kolega cijelu ovu manifestaciju nazvao lakrdijom.

Novinari kao nebitan faktor
Prije svega već godinama se svi novinari svako na svoj način, a posebno doajen ove profesije u našem gradu, gospodin Mato Komšo, bore kako bi se novinari aktivnije uključili u dodjelu priznanja i to na način da se njihov rad sluša u procesu odabira onih igrača te kolektiva koji su zaslužni za dobivanje priznanja u pojedinim kategorijama. Uzmemo li u obzir, kakva je situacija u regionu, onda možemo reći da su ova nastojanja sasvim utemeljena. Ne treba dalje ići od činjenice da Naša riječ iz Zenice zajedno sa Sportskim savezom ZDK organizuje istu dodjelu nagrada na nivou Kantona. Ovo je prva „greška u koracima” ovogodišnjeg izbora Sportiste godine.

Pravila koja omogućavaju lakrdiju
Nadovežemo li se na prethodnu stavku, jasno je da su i pravila ta koja su doprinijela svemu onome što se dogodilo na ovoj dodjeli priznanja. Naime radi se o tome, da niti jedan Kakanjac, bez obzira koliko velik rezultat napravio na bilo kojem nivou, pa čak i olimpijskom, ne može biti nosilac priznanja „Najboljeg sportiste” u gradu, ukoliko nije registrovan kao igrač ili član nekog kluba sa područja općine Kakanj. Postavlja se pitanje šta je sa naši sportistima koji treniraju ili će trenirati neki sport koji ne postoji u našem gradu. U prilog ovoj činjenici ide i razgovor koji smo nakon dodjele priznanja vodili sa Amelom Tukom u kojem nas je on obavijestio kako je dobio objašnjenje zašto i zbog čega neće biti nositelj ove laskave titule. Amel Tuka je na kraju dobio nagradu za doprinos razvoju sporta, što je u konačnici mnogo manje nego li je zaslužio. Pravilo o tome da Kakanjac u Austriji ne može dobiti priznanje sportiste godine, ukoliko nije registrovan u Kaknju i ne bi bilo toliko čudno da ga se primjenjuje svuda u državi. Ipak primjer iz Ljubuškog, gdje je Hrvatski reprezentativni golman Mirko Alilović proglašen za sportistu godine (dakle sportista iz susjedne države), iako nastupa daleko od Ljubuškog dobar je primjer koliko smo daleko od normalnih pravila. Da situacija bude još smiješnija potrudila se i sljedeća činjenica: U izboru športiste godine u Ljubuškom, sudjelovala su ukupno sedmorica novinara, a izbor je organizirao Ured društvenih djelatnosti općine Ljubuški. Da paradoks postane još veći u Kaknju imate sportske novinare u NTVIC, Radio Kaknju, Kakanjskim Novinama i web portlaima dakle osobe koje se bave isključivo sportskim temama.

IMG 2683

Gdje je po pravilima nestao Ivan Tirić? Te gdje je na kraju državni prvak Ahmed Krnjić
Ukoliko uzmemo pravila iz poglavlja iznad, postavlja se pitanje gdje je u ovim nagradama zaboravljen mladi golman ekipe Rudara, te čovjek koji je u najvažnijoj sporednoj stvari, za mladu Reprezentaciju BIH nastupio 4 puta, te pritom nije primio niti jedan pogodak, a radi se o Ivanu Tiriću. Pitanje je gdje je na ovom izboru bila i apsolutno zaslužena nagrada čovjeku koji je u kadetskoj konkurenciji objedinio dvije državne titule i to u Kick Boxu te Boksu, te postao najbrži nokauter u BIH, a Dnevni Avaz ga je krajem augusta mjeseca proglasio jednim od najperspektivnijih boksera na području BIH, a radi se o mladom Ahmedu Krnjiću kojega je javnost ne tako davno branila od „progona” upravo novinara Kakanjskih novina.

Pregršt nagrada, čisto onako da popunimo sat i pol programa
Uzmemo li da jedna prosječna manifestacija treba da spektakularno traje nekih sat i petnaest minuta zajedno sa zabavnim sadržajem, te da to bude spektakl, organizatori su nam se ovaj put potrudili ponuditi pregršte nagrada. Bez namjere da uvrijedimo bilo koga, tu su se pronašle nagrade za Sportsko Ribolovno društvo, ili za predstavnike Radio amatera. Čak je bila jedna i nagrada kojoj je objašnjenje bilo : „talentovani mladi fudbaler?!” Jedna naša sugovornica, netom nakon završene manifestacije je rekla: „najbolje da sve nas sportiste pozovu, i svima nam dodijele priznanje.” To je u konačnici najbolje objašnjenje kao je izgledala ova manifestacija.

Ili kao spektakl, ili nikako
Ovo nije prvi put da se događaju stvari poput ovih, a uvijek ćemo kao primjer navesti dobitnika nagrade Samira Salihovića iz Goražda, ili pak u zadnjem momentu izbacivanje nagrade za sportskog novinara općine, koje je još prije tri godine trebalo biti dodijeljeno predstavnicima NTVIC. O sramnom odnosu organizacionog odbora prema novinarima najbolje govori činjenica da je većina novinara, pa tako i novinari Kakanjskih novina, o ovoj manifestaciji, u doba modernih komunikacija, saznala „na cesti” bez pozivnice, bez ikakvog protokola. Na žalost, odbor koji je organizovao ovu manifestaciju, po drugi put u četiri godine zaradio je žuti karton, što bi po svim pravilima igre trebalo značiti crveni karton. Naime prilikom pripreme ovog teksta konsultovali smo se sa mnogim sportskim radnicima na području naše opštine, te su se oni manje-više složili sa nama u zaključcima iznad. Ukoliko bude potrebe to smo radi, poimenično, predstaviti u narednim brojevima. Ono što nam preostaje jest činjenica da se trebamo boriti do samog kraja kako bi ova manifestacija postala ili istinski spektakli, ili je bolje, uz svo uvažavanje dobitnika, da je uopšte nema. Ukoliko pak neko ovaj tekst smatra neprijateljskim ka nekom od dobitnika, moramo naglasiti da autor ovog teksta ima izuzetno dobar privatni odnos sa ovogodišnjim laureatom Aldinom Muflizovićem, te sa mnogim drugim laureatima, ali konkluzije iz prethodnog dijela teksta i dalje ostavljamo kao tačne. Javnost je očekivala Amela Tuku kao nosioca glavnog laureata. Također pozivamo i sve ostale koji misle da se ovdje kriju neki privatni interesi, da naredne godine pozovu u žiri sve novinare osim predstavnika Kakanjskih novina, ali da se potrude da ovaj izbor prepuste ljudima koji to zaslužuju. A ako iko zaslužuje da odlučuje o nagradama su oni, koji su primorani da prate gotovo sve sportske kolektive, a ne samo sportiste iz branše koju zastupaju. Samo na taj način možemo napraviti istinski spektakl, a ne da nam spektakl bude samo nova zgrada Doma kulture, kao što je to bila svima onima koju su prvi put kročili u nju nakon njenog ponovnog otvaranja. Bilo kako bilo, iskoristit cu priliku da u svoje ime, ali i u ime redakcije ovih novina još jednom čestitam laureatima na izuzetno zasluženim nagradama, jer osobe koje su se pojavile na bini te prohladne januarske noći ničim nisu zaslužili da bi neko rekao da su nezasluženo dobili nagrade, bilo za ono što su uradili u prethodnoj godini, ili nekoj od ranijih godina.

Možda vam se svidi

Comments are closed.