Sidran: Penzija mi je 400 maraka, od čega da živim?

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Sidran govori o tome he li se predstava razlikovati od filma, ali i o tome da je u Bosni i Hercegovini zajednički život moguć, te da tu državu nisu stvarali konstitutivni narodi, već svi oni koji su u njoj živjeli i žive. O Emiru Kusturici, kaže, nikada nije pisao, niti voli da ga se poredi sa bilo kojim režiserom.

U petak će premijerno biti izvedena predstava „Sjećaš li se Dolly Bell“, nakon što ste Vi ustupili prava da se ovaj kultni film pretvori u pozorišnu predstavu. Može li predstava naići na pozitivne vibracije kod publike kao što je to bio slučaj sa filmom?

Režiser Kokan Mladenović je poznato rediteljsko-teatarsko ime u evropskim razmjerama. On se obradovao kad sam mu dao petnaestak scena koje su ostale nesnimljene, pojačavaju glavni ženski lik Dolly Bell, koja nema u filmu dovoljno prostora, nema nijednog monologa, a toga sam ja imao, pa se obradovao kad sam mu dao autentične knjige Emila Kuea (Émile Coué), a to je jedan francuski psiholog. Njegova knjiga „Vlast nad samim sobom“ pomoću svjesne autosugestije poslužila mi je kad sam gradio scenarij da imam okosnicu u onome: ‘Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem’. U toj knjizi ima još mnoštvo divnih elemenata koje režiser u teatru može koristiti i ušli su u posao odmicanja, maksimalnog, od onoga što bi bilo doslovno prenošenje filma na teatarske daske.

Jedna od Vaših spoznaja jeste da ste rekli kako je mjesto kulture u Bosni i Hercegovini zauzela subkultura i da političari i državnici sjede u prvom redu na koncertima neke folk zvijezde.

I to je potpuno tačno. Milion ste puta vidjeli da u prvom redu sjede, da ne pominjemo, eto, imena. Doduše, postoji manija premijera, pa i tu su, bogami, posustali, pa su direktori u nekim teatrima prestali davati to političarima, jer su ustanovili da oni to daju svojim sekretaricama.

Vi ste jedini južnoslavenski potpisnik Pisma upozorenja trideset najvećih evropskih intelektualaca o sudbini ideje ujedinjene Evrope, i uopšte kontinenta, pred najezdom desnih radikalnih snaga. Šta je uopšte cilj te inicijative?

To su zbilja najznačajnija intelektualna, naučna, umjetnička, književna imena, ličnosti u Evropi. Moći ću samo o tome kazati koliko je to krupno za mene da je potpisnik veliki prijatelj Bosne, filozof Bernar Anri Levi (Bernard-Henri Lévy). Mogao je to biti i neko drugi, u Bosni ima i boljih pjesnika od mene, u Sarajevu ima boljih pisaca od mene, a ja sam sebe cijeloga od ‘92. godine, pa možda i od prije, stavio kao kurban.

Kako sad, nakon dvadeset i četiri godine, gledate na sve ove ideje u Bosni i Hercegovini, rekla bih tri različite ideje – koliko su one opasne i koliko Vi zapravo vjerujete u opstanak Bosne i Hercegovine?

Ona, u nekom ozbiljnom smislu, ne postoji. Postoji ono što je državni skelet, administracija. Jednom sam napisao da bosanska država, bh. država, postoji samo kao fiskalni terorista, a da njen građanin od te države nešto ima, dobiva, da ona o njemu mari, brine, takva dimenzija ove države ne postoji, ni u kojoj oblasti.

Da li onda postoji i je li moguć zajednički život u BiH?

Treba osporiti Dejton, treba srušiti koncepciju konstitutivnih naroda. To je jedna imbecilna, podla, pokvarena izmišljotina, jer ti narodi nisu konstituisali Bosnu. Bosna je stvorila njih. Ako bi se mi pitali ko je stvorio bosansku državu – pa stvarali su je Jevreji, u trgovini, u bankarstvu, stvarao je jedan Emerik Blum, pola ovoga što je danas godišnji bruto prihod države Emerik Blum je imao u lijevom džepu svoga Energoinvesta. Oni su konstituisali Bosnu, dakle oni koji su dali najveći doprinos, a oni su bili iz svih naroda. Dakle, ideja etnonacionalnog identiteta kao primarnog, to je jedna, u samom svome startu, fašistička, diskriminacijska, zločinačka ideja.

Jednom ste prilikom rekli kako više niste upotrebljiv scenarist. Kako je moguće da kao čovjek sa tolikim životnim iskustvom, sa toliko objavljenih knjiga, danas, kako kažete, jedva preživljavate kao penzioner?

Ja dobijam sada penziju nešto preko 400 maraka (200 eura), ali ja to nikad ne idem da podignem, jer je pod kreditima. Od čega ću ja živjeti? Četristo maraka meni ne može biti za tramvaja. Meni svakog prvog fali deset puta toliko koliko dobijam.

Je li to razlog zbog koga ste isto tako rekli da ne želite da završite život u Sarajevu?

Bio je skoro priveden kraju jedan projekt sa bivšim italijanskim ambasadorom da idem u Trst, gdje bih imao privilegije. Međutim, neka je, ne znam koja sila taj plan razbatalila. Ja sam želio da idem. U većini italijanskih gradova postoje groblja koja zovu Cimitero akatoliko (cimitero acattolico), i to mi se nešto sviđalo, to groblje akatoličko, pa Hindus leži, do njega leži pravoslavac, Rus, do njega komunista, ateista.

Neizbježno je pitanje o Emiru Kusturici.

On je o meni pisao feljton u trideset nastavaka. Ja o njemu nisam napisao ništa osim jedne mistifikacije, literarne, koja je genijalna: ‘Emir Kusturica je poginuo braneći Sarajevo. Fellini.’. To je jedna literarna tvorevina, kaže se urbana legenda, a da je onaj tamo neki dvojnik kojeg je Milošević našao u Šumadiji, Pantelija Milisavljević. Ja sam pisac takvoga kalibra da najveći svjetski režiseri nisu važniji od mene. Literatura je važnija od filma, književnost je važnija od svega što ljudski um stvara, i na neki način me vrijeđa poređenje sa … režiser.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Sidran govori o tome he li se predstava razlikovati od filma, ali i o tome da je u Bosni i Hercegovini zajednički život moguć, te da tu državu nisu stvarali konstitutivni narodi, već svi oni koji su u njoj živjeli i žive. O Emiru Kusturici, kaže, nikada nije pisao, niti voli da ga se poredi sa bilo kojim režiserom.

U petak će premijerno biti izvedena predstava „Sjećaš li se Dolly Bell“, nakon što ste Vi ustupili prava da se ovaj kultni film pretvori u pozorišnu predstavu. Može li predstava naići na pozitivne vibracije kod publike kao što je to bio slučaj sa filmom?

Režiser Kokan Mladenović je poznato rediteljsko-teatarsko ime u evropskim razmjerama. On se obradovao kad sam mu dao petnaestak scena koje su ostale nesnimljene, pojačavaju glavni ženski lik Dolly Bell, koja nema u filmu dovoljno prostora, nema nijednog monologa, a toga sam ja imao, pa se obradovao kad sam mu dao autentične knjige Emila Kuea (Émile Coué), a to je jedan francuski psiholog. Njegova knjiga „Vlast nad samim sobom“ pomoću svjesne autosugestije poslužila mi je kad sam gradio scenarij da imam okosnicu u onome: ‘Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem’. U toj knjizi ima još mnoštvo divnih elemenata koje režiser u teatru može koristiti i ušli su u posao odmicanja, maksimalnog, od onoga što bi bilo doslovno prenošenje filma na teatarske daske.

Jedna od Vaših spoznaja jeste da ste rekli kako je mjesto kulture u Bosni i Hercegovini zauzela subkultura i da političari i državnici sjede u prvom redu na koncertima neke folk zvijezde.

I to je potpuno tačno. Milion ste puta vidjeli da u prvom redu sjede, da ne pominjemo, eto, imena. Doduše, postoji manija premijera, pa i tu su, bogami, posustali, pa su direktori u nekim teatrima prestali davati to političarima, jer su ustanovili da oni to daju svojim sekretaricama.

Vi ste jedini južnoslavenski potpisnik Pisma upozorenja trideset najvećih evropskih intelektualaca o sudbini ideje ujedinjene Evrope, i uopšte kontinenta, pred najezdom desnih radikalnih snaga. Šta je uopšte cilj te inicijative?

To su zbilja najznačajnija intelektualna, naučna, umjetnička, književna imena, ličnosti u Evropi. Moći ću samo o tome kazati koliko je to krupno za mene da je potpisnik veliki prijatelj Bosne, filozof Bernar Anri Levi (Bernard-Henri Lévy). Mogao je to biti i neko drugi, u Bosni ima i boljih pjesnika od mene, u Sarajevu ima boljih pisaca od mene, a ja sam sebe cijeloga od ‘92. godine, pa možda i od prije, stavio kao kurban.

Kako sad, nakon dvadeset i četiri godine, gledate na sve ove ideje u Bosni i Hercegovini, rekla bih tri različite ideje – koliko su one opasne i koliko Vi zapravo vjerujete u opstanak Bosne i Hercegovine?

Ona, u nekom ozbiljnom smislu, ne postoji. Postoji ono što je državni skelet, administracija. Jednom sam napisao da bosanska država, bh. država, postoji samo kao fiskalni terorista, a da njen građanin od te države nešto ima, dobiva, da ona o njemu mari, brine, takva dimenzija ove države ne postoji, ni u kojoj oblasti.

Da li onda postoji i je li moguć zajednički život u BiH?

Treba osporiti Dejton, treba srušiti koncepciju konstitutivnih naroda. To je jedna imbecilna, podla, pokvarena izmišljotina, jer ti narodi nisu konstituisali Bosnu. Bosna je stvorila njih. Ako bi se mi pitali ko je stvorio bosansku državu – pa stvarali su je Jevreji, u trgovini, u bankarstvu, stvarao je jedan Emerik Blum, pola ovoga što je danas godišnji bruto prihod države Emerik Blum je imao u lijevom džepu svoga Energoinvesta. Oni su konstituisali Bosnu, dakle oni koji su dali najveći doprinos, a oni su bili iz svih naroda. Dakle, ideja etnonacionalnog identiteta kao primarnog, to je jedna, u samom svome startu, fašistička, diskriminacijska, zločinačka ideja.

Jednom ste prilikom rekli kako više niste upotrebljiv scenarist. Kako je moguće da kao čovjek sa tolikim životnim iskustvom, sa toliko objavljenih knjiga, danas, kako kažete, jedva preživljavate kao penzioner?

Ja dobijam sada penziju nešto preko 400 maraka (200 eura), ali ja to nikad ne idem da podignem, jer je pod kreditima. Od čega ću ja živjeti? Četristo maraka meni ne može biti za tramvaja. Meni svakog prvog fali deset puta toliko koliko dobijam.

Je li to razlog zbog koga ste isto tako rekli da ne želite da završite život u Sarajevu?

Bio je skoro priveden kraju jedan projekt sa bivšim italijanskim ambasadorom da idem u Trst, gdje bih imao privilegije. Međutim, neka je, ne znam koja sila taj plan razbatalila. Ja sam želio da idem. U većini italijanskih gradova postoje groblja koja zovu Cimitero akatoliko (cimitero acattolico), i to mi se nešto sviđalo, to groblje akatoličko, pa Hindus leži, do njega leži pravoslavac, Rus, do njega komunista, ateista.

Neizbježno je pitanje o Emiru Kusturici.

On je o meni pisao feljton u trideset nastavaka. Ja o njemu nisam napisao ništa osim jedne mistifikacije, literarne, koja je genijalna: ‘Emir Kusturica je poginuo braneći Sarajevo. Fellini.’. To je jedna literarna tvorevina, kaže se urbana legenda, a da je onaj tamo neki dvojnik kojeg je Milošević našao u Šumadiji, Pantelija Milisavljević. Ja sam pisac takvoga kalibra da najveći svjetski režiseri nisu važniji od mene. Literatura je važnija od filma, književnost je važnija od svega što ljudski um stvara, i na neki način me vrijeđa poređenje sa … režiser.

 

 

(Kakanj-X / Film i TV – (KX) )

Video koji je postao hit na internetu.
Možda vam se svidi

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

avatar