Sama i fenomenalna!

Podne je, duga pauza izmedju nastave i posla. I ja se bas nađoh sama u holu, ne znajući kuda da idem. U mojoj podsvijesti se razvija misao da bih trebala otići kući, sačekati vrijeme za posao. Ne razmišljajući, krećem da zaustavim taksi i najedanput, pitanje kao grom iz vedra neba: „Ali zašto?“ Zar je toliko teško otići sama, pogledati nove kolekcije omiljenih brendova, odmoriti se od računanja i finansijskih izvoda i uživati u ručku? „Ali nemam laptopa, niti knjige.“ Nemam projekta niti nešto što će gurnuti po strani činjenicu da sam sama. Da, sama u ovo dosadno vrijeme u ovo doba dana. „Pa šta?“ I dok sam se tako borila sa svojim mislima nisam ni znala kuda da idem.
Već dugo vremena u mojoj glavi se vrti jedno pitanje. „Da li je bolje biti sam ili folirati sreću?“ Kada pitate ljudi koji imaju vezu, da li su sretni i potpuni sa svojim partnerom, oni koji su iskreni nikada nisu dali potvrdan odgovor. Uvijek postoji ono „ali“. Ali taj misteriozni suporotni veznik kao da je nešto posve nebitno u njihovom svijetu. Tipa: „To ali nije vrijedno da ga/je ostavim. Ima puno bolji stvari.“ A koje su to? Okej, onaj spisak koji kaže da je za pobijedilo protiv, ne potvrđuje našu sreću. Ne, ona nije potpuna a samim tim ni mi nismo istinski sretni. I dok sam tako stajala ispred tržnog centra još uvijek ne znajući u kojem pravcu da idem, pored mene je prolazio tramvaj sa reklamom „Sa tobom, zauvijek.“ Reklame koje su se vrtile na velikom monitoru ispred mene bile su tipa: „Ti i ja, Novogodišnji doček za dvoje…“ U kafiću pored se jasno vidjela razlika prostora za parove i za samce. Zašto nas toliko forsiraju i požuruju naći nekoga? Danas djevojke kao da se bore između sebe, trčeći hvataju „priliku“ za zajednički život, objeručke je prihvataju i mire se sa trivijalnom svakodnevnicom. „Gdje svi, tu idem i ja.“ Nakon toga, dolazi ono što sam pomenula na samom početku. Foliranje. Odreći ćemo se svih stvari koje smetaju partneru, ili barem lagati da jesmo jer je ono „ali“ bezvrijedno da ga izgubimo. Praveći se da nam je svaki dan bajka zajedno s njim, glumeći sreću sebi pa onda ljudima oko sebe postajemo cjelina koja se tako ili nikako drugačije uklapa u današnjicu. Da li je to normalno? Ne želim se pomiriti s tim.
„Sama, nekog čeka. Mogu ti se pridužiti lijepa?“ Trznem se i vidim prosječnog i posve nepoznatog muškarca ispred sebe. „Sama jesam i ne čekam nikoga, a osjećam se fenomenalno. Ugodan dan.“ Nasmijem se i ulazim u tržni centar. „O da, baš ove cipele želim danas.“ Uzbuđenje u meni je raslo, da li zbog cipela ili tog što već odavno nisam rekla i učinila nešto što me zaista čini sretnom bez i najmanje doze foliranja. Smiješila sam se ljubaznoj radnici, koja je pokušavala pronaći moj 36,5 broj cipela. „Imamo samo još jedne, interesantno je da ste tako visoki a nosite tako mali broj obuće.“ Govorila je dok mi je pokazivala i druge modele. No, ja sam samo željela njih. Znate, ljubav na prvi pogled. „To sam ja. Posve nejasna, ali zadovoljna sama sobom.“ Pomislih, odbacujući ideju straha da ću provesti svoj život sama, bila sam posve ispunjena i sretna. Sjedeći zajedno sa svojim novim cipelama, bez knjiga, muškaraca i prijatelja. Bez oklopa, sama, uživala sam svaki trenutuak svoje samoće.

Femininity and Grace/F&G

Možda vam se svidi

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

avatar