Rudnik, srce grada Kaknja: Rame uz rame u jamu silaze rudari Emrah (19) i Salko (63)

Sretno! Pozdrav koji odzvanja kroz hodnike pogona Haljinići Rudnika mrkog uglja “Kakanj”. Nasmijana i raspoložena lica se spremaju da i danas, u ranim jutarnjim satima, počnu svoju misiju 300 metara ispod zemlje. Naša ekipa ulazi u prostoriju za prozivku. Stoje jedan do drugoga, obučeni u svoju rudarsku odjeću, sa kapama na glavama i čekaju da čuju svoja imena.

Među njima se ističe i mlado, skoro dječje lice Emraha Bliznovića, najmlađeg rudara u Haljinićima. Ima samo 19 godina. Na drugoj strani je njegov kolega komorat Salko Alić (63), najstariji rudar koji će sljedeće godine u penziju.

S osmijehom u utrobu Zemlje

Završena je prozivka, sijedi spuštanje u jamu. Jedan po jedan sjedaju na traku koja nas vodi u tamne hodnike pod zemljom. Hladno je, ali se čuje osmijeh komorata koji odlaze da odrade još jedan dan i zarade platu za “hljeb sa sedam kora”.

Jama se nalazi na dubini od oko 300 metara, a na dnevnoj bazi se proizvede od 1.500 do 2.000 tona uglja. Pratimo Emraha i Salku do njihovih radnih mjesta. Na tom putu nailazimo i na ostale komorate. Tama i upaljena svjetiljka na rudarskom šljemu. Još jedno “sretno”.

Dok kopa, Emrah nam priča o zanimanju kojim se bavi već godinu dana. Najmlađi je rudar. Emrahov otac, bivši rudar, poginuo je 1995. godine, a nagrađen je ordenom “Zlatni ljiljan”.

“Otac mi je poginuo u ratu, bio je rudar, a ja idem njegovim stopama. Situacija je takva da ne možemo ni birati gdje ćemo i šta raditi. Uglavnom, sviđa mi se ovdje, nije loše, dobro su ljudi sa kojima radim”, priča dječak o poslu koji sa sobom nosi veliku odgovornost i opasnost.

Govoreći o prvom silasku u jamu, Emrah kaže da nije znao kako to izgleda.

“Razmišljao sam kao i svi kako će to biti, međutim, nisam mogao ni pretpostaviti. Mnogo je drugačije nego vani. Prvenstveno zrak pa sve ostalo. Danas je odlično. Nije mi teško raditi. Već sam se navikao na jamu”, ispričao je Emrah.

Kako kaže, majka kao i svaka druga se brine zbog posla kojim se bavi, ali je ipak morala to da prihvati.

“Država nam je takva da ne možemo birati gdje ćemo raditi. Nisam mislio da ću završiti u rudniku”, poručio je Emrah.

Rudarska tradicija u porodici Alić

Salko Alić (63) u rudniku je počeo raditi ’70-tih godina, zatim je napravio malo veću pauzu pa opet počeo raditi u rudniku od 1994. godine. U njegovoj porodici je tradicija biti rudar. Otac, djed, pradjed pa i Salkini sinovi, svi su bili i ostali rudari. U rudniku radi gotovo tri decenije.

“Prošao sam svašta kroz život. Biti rudar moraš voljeti. Mnogi smo radili kao rudari, napuštali posao pa se opet vraćali. Šta je koga vraćalo, ne bih o tome. Svaka osoba bi trebala da odabere posao koji voli, zna i umije da radi. Meni je rudarski hljeb izazovan, ali i dobar”, ispričao je Salko.

Kako kaže, otkako je došao u rudnik, bilo je ulaganja, ali ne na “nekom nivou”.

“Pomak postoji, ali oprema kojom mi raspolažemo je bila i ’70-tih godina. To bi trebalo konstantno obnavljati. Ova oprema je zastarjela i ja bih molio, ako me čuje ko iz Elektroprivrede BiH, da se obnavljaju te mašine jer se i one kao i sve drugo troše”, pojasnio je Salko.

Mišljenja je da ne mogu mašine trajati 40 godina. Kroz tri decenije, koliko je u rudarstvu, Salko je težio ka napredovanju.

“Svaki čovjek mora težiti ka nekakvom napredovanju i ne može se do kraja života biti na, kako mi kažemo, ‘lopati’. Potrudio sam se da završim elektrotehnički školu. Trenutno radim kao smjenski nadzornik na vjetrenju i svaki radnik može napredovati, samo se mora malo potruditi”, ispričao je Salko.

Ipak, pojašnjava, da se prije više vrednovan rad, mada se više fizički radilo. Nada se da će sljedeće godine otići u penziju.

Povodom 21. decembra svojim komoratima je rekao samo “sretno”.

Nema novih rudara

Edin Ćatić, tehnički rukovodilac jame Begići i zamjenik upravnika pojašnjava da Rudnik mrkog uglja Kakanj ima 1.930 zaposlenih, radi se na dva pogona, Haljinići gdje je u pitanju podzemna eksploatacija i površinski kop Vrtlište.

U pogonu Haljinići trenutno su zaposlena 692 radnika, a ove godine su 54 rudara otišla u penziju.

“Bilo je puno više radnika jer prijema novih radnika već duže vrijeme nema. Realne potrebe su puno veće, realne procjene su da treba raditi oko 800 radnika. Kada kažemo 700 radnika, to je poprilična brojka, ali kao i u svakoj firmi pa tako i ovdje puno ide na administraciju”, pojasnio je Ćatić.

S obzirom da je rudnik jedan od najvećih proizvođača invalida tako i Haljinići imaju isti problem. Broj invalida rada se kreće od 150 do 200. Od 700 radnika direktno u proizvodnji radi oko 450 radnika.

“Rudnik Kakanj puno ulaže u kadrove, imaju ozbiljan pristup radu, rijetko se dešavaju kolektivne nesreće. Dešavaju se pojedinačne ozljede na radu. Ulaskom u koncern sa Elektroprivredom BiH poprilično je osvježeno kada su u pitanju oprema i standardi u rudniku. Ulaskom u koncern približio se standard rudara Elektroprivredi. Još to nije izjednačeno, što je bio prvenstveni cilj, ali će vjerovatno doći i taj period”, kazao je Ćatić.

Poručuje da je srce grada Kaknja sigurno rudnik. Ćatić kaže da kada je plata kod rudara osjeti čitav Kakanj.

AA – Anadolija

Možda vam se svidi

Comments are closed.