Rudnik smrti u Tuzli: Sin mi je poginuo, a njegovi prijatelji i dalje kradu

0

Mrkli je mrak, petorica ljudi na traktoru s prikolicom, kao i mnogih večeri prije toga, kreću iz Dubrava Gornjih, nadomak tuzlanskog aerodroma, prema obližnjem rudniku Kreka. Valja im stići iza 22 sata kada završava rudarska smjena.

Nova počinje sat kasnije. Put je blatnjav, na pojedinim mjestima gotovo neprohodan, izlokan i pretvoren u kaljužu. Kotači svako malo zaglibe u debelo masno blato, pa Adel Šehić (27) s velikom mukom uspijeva dovesti traktor i prikolicu do rampe rudnika. Vadi iz džepa stotinu konvertibilnih maraka – takva je tarifa – i pruža ih portiru. Ovaj ih pušta i okreće glavu. Sljedećih pola sata je njihovo. U tom vremenu Adel i njegovi kompanjoni – Alem (22) i Mersad Dedić (24), Reuf Alibašić (28) i Edin Herić (19) – moraju prikolicu natovariti ugljem i otići prije nego što u 23 sata počne sljedeća rudarska smjena, piše Jutarnji list.

- TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Bilo je prekasno

Stali su kraj velike hrpe, nadomak pomične trake kojom se ćumur – kako ovdje zovu ugalj – transportira nekoliko kilometara dalje. Teške komade uglja počinju bacati u prikolicu. Posao samo što nije gotov. Odjednom užasna tutnjava, sve uokolo se trese, brdo iznad njih se odvalilo i pojurilo prema ogromnoj udolini površinskog kopa. Lavina zemlje nezadrživo nadire, stotine hiljada kubika melje i lomi sve pred sobom. U sekundi su zatrpani, nestali pod ogromnim nanosom zemlje, zajedno s traktorom i prikolicom. Mersad Dedić jedini je imao sreće. Bio je nešto podalje i izbjegao tragediju. Panično je pozivao pomoć, ali do jutra se ništa nije moglo. A kad je svanulo, bilo je prekasno. Četiri mlada života ostala su na dnu površinskog kopa i ugušila se, zatrpana tonama i tonama zemlje. Njihova beživotna tijela, uz pomoć mašina, otkopali su tek u popodnevnim satima.

Tragedija je u crno zavila malo siromašno selo i na dramatičan način upozorila na ono što se već godinama zbiva oko rudnika Kreka i na što svi zatvaraju oči. Bilo je samo pitanje dana kada će se tragedija dogoditi. Visjela je u zraku. Kad je četvero ljudi pod lavinom zemlje izgubilo život, iz uprave rudnika njihov su ulazak u prostor površinskog kopa proglasili ilegalnim. Otac poginulog Adela, Memed Šehić, ogorčen je što nesretne mlade ljude proglašavaju lopovima.

“Svi znaju da postoje tarife, znaju koliko se mora platiti da bi se natovarila prikolica uglja. Oni to mogu zvati krađom, jer ne izdaju račune, novac uzimaju na crno. Pogledajte kakve kuće imaju portiri u rudniku, kakve aute voze. Zar su to uspjeli steći od 600 maraka plaće?”

Šehićeve riječi potkrepljuje Kemal Gutić, dekan Rudarskog fakulteta u Tuzli.

“Bolje je biti portir u rudniku Dubrave nego generalni direktor Elektroprivrede BiH”, kaže taj rudarski stručnjak, aludirajući na raširenu, sveprisutnu korupciju. U “prehrambenom lancu” koji ide od portira do upravljačkih struktura rudnika, svako od onih 100 maraka plaćenih pred rampom, dobije svoj dio. U konačnici, oni koji se izlažu životnoj opasnosti dobiju najmanje.

Memed Šehić stoji u dvorištu svoje kuće ispred ostataka traktora i prikolice koji su bili zatrpani one noći kad i njegov sin. Sada je to samo hrpa željeza i blatnjavih guma. Upravo se vratio iz policije, iz dvadesetak kilometara udaljene Tuzle, gdje su mu predali stvari nađene u sinovljevim džepovima. Mobitel su zadržali istrage radi. Lična karta i tri novčanice – jedna od pedeset i dvije od deset maraka jedina su Adelova ostavština.

“Kada bi prodali ugalj, ako bi imali sreće, ostalo bi im po prikolici 30 do 40 maraka. Tolika je bila njihova zarada. Platili su portiru da mogu tovariti ugalj, ali bi ih često na putu do sela znala presresti i policija pa su morali platiti i njima. Računicu su nalazili u jeftinijoj ponudi. Prodavali su ugalj u okolnim selima po 80 do 90 maraka za tonu, dok je na skladištu Kreke njegova cijena 136 maraka i malo ga kad ima. Tako su zarađivali svoju koricu kruha, a sad ih zovu lopovima”, govori Šehić.

Sin od 17 mjeseci

Iza njegovog sina Adela ostala je nezaposlena supruga Almedina (21) i sinčić Admir, star tek 17 mjeseci. Mlada žena sada je u kući suprugovih roditelja: četvero njih živi zahvaljujući Mehmedovoj penziji od 300 maraka.

Način na koji je četvero mladih ljudi, stradalih pod nanosom zemlje, ilegalno izvozilo ugljen iz rudnika samo je jedan od nekoliko. Postoje još najmanje tri. Najelegantniji, ali i najskuplji – koji se također plaća na crno – jest pristup transportnoj traci koja ugalj prebacuje od kopa do mjesta s kojeg se odvozi. Transportna traka prolazi površinom rudnika oko četiri kilometra i postoje mjesta na koja ilegalni kupci, nakon što podmite portire ili nekog višeg u hijerarhiji rudnika, pristupe svojim kamionima ili traktorima. Imaju uhodan način kako s trake skrenuti ugalj u kamion, za čas ga napuniti i odvesti. Riječ je o crnom poslu: nema računa, nema izdatnica, nikakvih papira. Samo gotovina iz jedne ruke u drugu.

tuzla-rudnika1Postoje i “poduzetnici”, kako se nazivaju organizatori pljačke ugljena iz rudnika, koji za dvadesetak maraka dnevno – često i manje – unajmljuju radnike da skupljaju ugalj. Oni skupljaju i tovare ugalj u vreće i na ramenima ga prenose do sabirnog mjesta. Na grupu takvih ljudi nailazimo odmah na početku puta kojim nas Mehmed Šehić vodi do mjesta na kojem je stradao Adel i tri njegova prijatelja. Ljudi su potpuno blatni, jer od mjesta na kojem nalaze ugalj, do puta odakle ga drugi voze potpuna je kaljuža. Ljepljiva ilovača taloži se na čizme i otežava hod.

Ima, naravno, i pojedinaca koji se u skupljanje uglja upuštaju sami. Jednog od njih, Miruna, susrećemo na rubu Dubrava Gornjih i granice s rudnikom. Parkirao je prastari Golf tik uz rub izlokanog prtenog puta i uzbrdo, od površinskog kopa, blatnjavom strmom kosinom vuče punu vreću ugljena. U auto ih stane možda desetak.

Od sela do sela

“Nekad vreću ugljena uspijem prodati za pet maraka, ali to ide teško. Uglavnom prodajem za četiri marke, ponekad i tri i pol. Sad kad utovarim idem okolo po selima i prodajem, a kad od utrška odbijem trošak benzina i ono što pojedem, sretan sam ako mi ostane deset maraka”, kaže Mirun. Blatan je i uznojen, kroz kaljužu teško je hodati, a s vrećom od pedesetak kilograma ugljena može neko samo mlad i snažan poput njega. Uz njegov automobil parkiran na rubu sela, još je jedan. Okolni se mještani bune, vozila im upropaštavaju jedini, kilometar dug prteni put do asfalta. Ne bi čudno bilo da počnu naplaćivati prolaz putem jer ga moraju održavati. Tako bi se prodavačima uglja, uz portire i policajce, nakačiti mogao još jedan namet: putarine.

Mehmed Šehić vodi na nas kroz ogroman prostor površinskog kopa. Ilovača se posve raskvasila i na pojedinim mjestima žitka je i ljepljiva. Poput živog blata guta čizme i sve ih je teže izvlačiti iz gliba. Da pređemo razdaljinu od kraja sela do mjesta gdje je poginulo četvero ljudi – nekih dva, dva i pol kilometra – trebalo nam je više od sata. I isto toliko natrag. Pejzaž je nezemaljski. Žuta boja ilovače miješa se sa sivim nanosima pijeska i crvenkasto-crnog blata, krpama zaostalog snijega i ponešto sasušene trave, s desetinama potočića i jezera.

“Ondje su poginuli”, pokazuje rukom Mehmed Šehić na dno jame površinskog kopa, pa uzdiže ruku prema vrhu, odakle prijeti ogroman komad potkopane šume. Odatle se sručila zemlja povukavši stabla i kamenje, blato, snijeg i ilovaču.

“Kažu da je bio potres i da je pokrenuo zemlju, ali ja u to ne vjerujem. Gledajte kako se u rudniku nestručno kopa. Pravilo je da nagib ne bude strmiji od 21 stepen, a ovdje ima sigurno 45.”