4 C
Kakanj
Nedjelja, 28 Februara, 2021

Riskirao život kako bi doveo ljubav svog života iz Sierra Leonea u BiH


Više od osam mjeseci, deset hiljada eura, četiri negativna testa na koronu… bilo je potrebno kako bi Milan Pavlović iz Studenaca kod Ljubuškog u rodnu kuću doveo svoju svoju suprugu – Afrikanku Mary Donor Pavlović iz Sierra Leonea

Ova fascinantna priča o ljubavi koja ne poznaje granice, upornosti, strpljenju i administrativnim barijerama, za koje nisu mogli ni sanjati da postoje, svoj sretan epilog dobila je dan uoči Božića, godinu dana nakon što je i počela. A u njen rasplet bilo je uključeno pola sela, brojni prijatelji iz Švedske, Hrvatske, BiH, ambasade RH i BiH, Ministarstvo vanjskih poslova… Od Googlea do braka “Sve je ovo ‘zakuhao’ naš pop”, zeza se Milan kojeg su novinari posjetili u rodnoj kući u kojoj trenutno boravi sa suprugom. Naime, kako se ne boji visine, Milan je svake godine zadužen za postavljanje najviših ukrasa na drvce u crkvi Presvetog Srca Isusova u Studencima. Tako je bilo i pretprošle godine. Došao je na odmor kući iz Švedske, gdje radi već nekoliko godina, a župnik don Ivan Štironja ga je pozvao da pomogne oko drvca i jaslica.

“Kad sam odlazio, on me blagoslovio i u blagoslovu zaželio da mi se ispune sve želje. Nekoliko dana nakon toga na društvenim mrežama sasvim slučajno sam upoznao Mary”, smije se Milan, čije je selo poznato po velikom broju neženja. “Jednu večer došao sam s posla i gledao nešto po Facebooku, kad sam na jednoj stranici naletio na Mary koja je napisala kako traži samca. Onako iz šale sam se javio, i ne sluteći da bi to mogla biti ozbiljna priča. Nije prošlo nekoliko minuta, ona mi je odgovorila. Tek tada nisam znao što dalje. Naime, ona priča engleski, a ja se znam tek pomalo sporazumjeti”, prepričava nam početke ove neobične priče Milan. Pomoć je potražio na Google prevoditelju. “Ma to je bilo skroz smiješno. Napišem nešto, Google prevoditelj prevede nešto totalno drukčije. Pa me ona zove i pita na što sam mislio”, nastavlja Milan. Danas im je komunikacija nešto bolja. On se bolje služi engleskim, ona barata s nešto riječi. A Google prevoditelj uskače kad je to nužno. Nakon nekoliko mjeseci online komunikacije Milan i Mary zaključili su da bi se htjeli vidjeti i tu počinje maratonska borba za susret uživo. Prva opcija bila je da Mary dođe posjetiti njega u Švedsku, no zbog administrativnih barijera i lockdowna koji je bio u Europi u proljeće, to nije bilo izvedivo. Onda se Milan odlučio na “borbu s vjetrenjačama”, koja ga je koštala hiljade eura, propale su avionske karte, stotine minuta telefonskih razgovora, živaca…

“Tri puta kupio sam kartu, ali su odgodili letove. Krenuo sam preko Bruxellesa pa da kupim turističku vizu kad stignem u Afriku, no u zračnoj luci nisu mi dali dalje jer su rekli da to nisu valjani dokumenti, pa sam se vratio u Švedsku. Njezin stric koji radi u migracijskom centru u Africi poslao mi je pozivno pismo i opet sam krenuo na put preko Bruxellesa, ali opet su me vratili jer su zbog korone ograničena putovanja, a ja, po njihovom, nisam imao valjan razlog za putovanje. I opet sam se vratio u Švedsku. Onda mi je jedan prijatelj koji radi na aerodromu, a kojeg sam upoznao upravo kupujući karte, čekajući letove i pokušavajući naći liniju prema Africi, rekao da bih možda mogao pokušati preko Sarajeva i Turske. Tako je i bilo. Maryjin stric poslao je vizu i pozivno pismo, iz Sarajeva sam otišao u Tursku i tamo opet boravio u zračnoj luci u iščekivanju hoće li me pustiti dalje ili neće. Pustili su me dalje i otišao sam po svoju ženu”, priča Milan kojeg su već pomalo počeli zezati hoće li je dovesti, je li siguran da nije u pitanju prijevara. Naime, svaki put kad je pokušao odletjeti u Sierra Leone, morao je uzeti odmor na poslu.

“Kad bih bio na aerodormu i čekao let, koji bi u konačnici bio otkazan, šef bi zvao gdje sam, hoću li uspjeti. Ovamo su prijatelji i rodbina bili u iščekivanju. Svi su držali palčeve… Onda, kad bi mi javili da je otkazano ili da ne mogu jer od 100 potrebnih papira nemam taj neki 101., zavladalo bi razočarenje”, kaže Milan koji bi o svojim pokušajima odlaska u Afriku mogao napisati tri knjige. Ni sam ne zna kako se uspio snaći u svim tim zračnim lukama. Ali uspio je. Let iz Sarajeva krenuo je za Tursku, a potom iz Turske za Afriku. Kad se zrakoplov otisnuo s tla Turske, kroz glavu mu se motalo svašta. Bio je radostan što će konačno uživo upoznati djevojku s kojom se dopisuje mjesecima, a u isto vrijeme bila je prisutna nelagoda od nepoznatog.

“Nisam se bojao, ali tu je bila ona doza sumnje: što ako je sve prijevara, ako je cilj izvući novac. Pa je tu bilo i onih koji su mi govorili kamo idem. Da će me tamo oteti, prodati mi bubreg, izbosti me kolcem… Laknulo mi je kad sam pri izlasku iz zrakoplova ugledao čovjeka koji je držao papirić s mojim imenom, a kojem je Mary platila da dođe po mene. A pravo olakšanje osjetio sam kad sam ugledao nju i upoznao njenu porodicu”, prepričava Milan. Meryn otac je automehaničar, što je njoj, sestrama i bratu osiguralo pristojan život u zemlji “krvavih dijamanata”, ali većina njih živi jako loše. Milan naglašava kako je to neobična zemlja, srednji sloj gotovo da ne postoji. Na ulicama su ljudi obučeni u vojne odore s puškama na rukama. Oni čuvaju građane, turiste. Kao neka vrsta policije, ali nemaju pištolje nego puške.

“Boravio sam u jako skupim hotelima, a, s druge strane, vidio sam ljude koji žive u kućama bez prozora i vrata. Nemaju ništa. Zanimljiva je to zemlja. Vrlo korumpirana. Takvo im je nasljeđe. Jer bijelci su ti koji su uvijek tu dolazili i izvlačili korist, korumpirajući domaće vlasti. Oni, kad vide bijelca, odmah ga smatraju nekim od koga mogu izvući novac”, nastavlja Milan, govoreći da je to zemlja koja, unatoč svemu, ima više autoceste od BiH. Glavni problem im je voda. Rijetko koja kuća ima dovod vode, ali zato imaju bunare pred kućama. Imaju skupe hotele, ali drže ih stranci, lokalno stanovništvo tu radi za sitniš.

“Žive život naših starih. Meni je majka pričala da joj je, kad se ona vjenčavala, netko od rodbine donio svezanu kokoš. To je bio običaj. Rekla mi je da ja to neću nikad nigdje vidjeti. A, evo, doživio sam to na vlastitom vjenčanju. Maryn nećak po završetku čina vjenčanja predao joj je svezanu kokoš jer je to kod njih običaj”, pokušava nam dočarati život u dalekoj Africi. Naime, Milan se nakon nekoliko dana u Africi vjenčao s Mary. Vjenčanje se, vjerojatno, ne bi dogodilo tako brzo da to nije bio uvjet da ona može poći s njim. Nakon vjenčanja dobili su vjenčani list i mislili da je to – to. No, tu počinju nove peripetije. Milan se vraća u Švedsku na posao, a Mary ostaje u birokratskoj borbi za napuštanje države, odnosno odlazak mužu. Nakon vjenčanja rekli su im da je njihov vjenčani list internacionalni i u Africi je “to – to”, nema više dokumentacije, dok kod nas, kaže Milan, “kao da nema ništa”.

“Odem u Ured za strance i pitam što da radim jer sam hrvatski državljanin iz BiH koji radi u Švedskoj, pa smo za početak uzeli pozivno pismo za posjet mužu, na 90 dana, tako da je dobila vizu s kojom samo može ući u državu”, objašnjava Milan. No, i tu je postojalo mnoštvo prepreka u kojima su mu, kaže, najviše pomogli ljudi iz Ministarstva vanjskih poslova BiH i generalni konzul Republike Hrvatske u Mostaru Ivan Pavičić. I za Ministarstvo vanjskih poslova BiH ovo je neobičan slučaj, u posljednjih 20 godina nisu imali nikoga iz Sierra Leonea da se udao za državljanina BiH. Mary je prvo morala dobiti vizu za Egipat i Kairo da dođe u naše veleposlanstvo, a Milan je morao poslati jamstvo da Mary može ući u BiH. U veleposlanstvu se zakompliciralo. Papiri iz Sarajeva poslani u veleposlanstvo nisu stigli, zbog čega je Mary morala dodatno noćiti u Kairu te joj je propala zrakoplovna karta. Nakon nekoliko intervencija konačno je puštena u veleposlanstvo i dobila vizu. U međuvremenu boravila je više od 24 sata u Kairu pa je morala izvaditi i novi test na koronavirus, pa se karta za let opet morala pomaknuti. Tu uskače opet prijatelj iz zračne luke koji joj pronalazi kartu s kojom u Sarajevo dolazi na Badnji dan. U međuvremenu Milanova nevjesta i nećakinja već su otišle u Sarajevo, gdje u zračnoj luci čekaju Mary na letu koji ne postoji. Kad im je javio kako je prijašnja karta poništena, one su rekle da se ne vraćaju iz Sarajeva bez nje. Odnosno da će je čekati koliko god dana treba. Ovog puta sreća im se osmjehnula, a Mary i Milan dočekali su zajedno s prijateljima i rodbinom svoj prvi Božić u Studencima. Mary kaže da joj je ovdje lijepo.

“Sviđa mi se ova zemlja. Ljudi su pristupačni i prijateljski pristupaju”, govori dok sjedi u kući gdje se grijanje ne gasi jer je u mjestu odakle Mary dolazi najniža temperatura 22 stepena. “Na toj temperaturi oni nose kape i jakne”, smije se Milan dok obavlja pozive kojima će pokušati naći rješenje da Mary može ostati duže u BiH. Naime, on za nekoliko dana ide natrag u Švedsku. Mary će ostati u Studencima kod njegovih rođaka. U međuvremenu će on u institucijama potražiti rješenje kako se ona po isteku 90 dana, na koliko je dobila vizu, ne bi morala vratiti u Sierra Leone. Oboje se nadaju kako će ova priča imati sretan kraj te da će svoju budućnost, ako im to dopuste institucije, graditi zajedno, piše Večernji.

- MARKETING -

NAJNOVIJE

- MARKETING -

POVEZANO