Prikupljanje poena na tragediji

Bio je to još jedan četvrtak koji provodim u tuđini. Izvršavam obaveze koje mi je život nametnuo. Često u misli svrati moja Bosna, moja Zenica, moje Vrselje. Pojavi se u mislima, stegne u grudima i krene prema očima kao da su one jedini izlaz tom osječaju nostalgije. Taj četvrtak se nije razlikovao od ostalih dana… A onda, u popodnevnim satima za oko mi zapade naslov “Zemljotres u Zenici”.

Jeza te prođe dok čitaš ali vidiš da nije bio opasan, te da je prošlo bez ljudskih i materijalnih posljedica. Brzo se smiriš, odahneš, samo ostane ono pitanje bez odgovora koje svakodnevno sebi postavljam: Kako je Bošnjo mogao u toplom domu, na malom ekranu, gledati kako mu komšiju kolju? Kako je mogao mirno sjediti u tim trenucima, a znao je da ga domovina treba?… I onda naredna vijest “Rudari u Raspotočju zatrpani”.

Sjetiš se priča o opasnosti rada u rudniku a posebno kada je u pitanju ta jama, pred očima se redaju slike osoba koje poznaješ, a koje rade u toj jami i znaš da je neko od njih pod zemljom. Sve  drugo zanemariš i pratiš takva dešavanja ali nekako mirno, sve je izgledalo da se drži pod kontrolom. Slijedeći dan pročitaš da su ljudi još pod zemljom, a onda te ispuni radost kad pročitaš kako se brzo povećava cifra rudara koji su izašli. Brojao sam do 29 i tu je stalo. Pet ih nije izašlo. Nije moguće. Neka greška sigurno. Ubrzo se pojaviše i inicijali tih osoba i već sumnja počinje da me obuzima. Sumnja koja se pokazala istinitom. Kako je moguće da te osobe tek tako odu? Zar više nikad neću vidjeti osmijeh svog Mehmedalije, zar nikad više neću osjetit toplinu njegovog društva? Zar da tako život izgubi moj rođak Mehemed, čovjek koji je zračio snagom, čovjek kojeg nikad nisam vidio lošeg raspoloženja, čovjek za kojeg stekneš utisak da ne zna kako povisiti ton? Ćime je zaslužio ovo Fahir o kojem samo dobro možeš čuti?

Šta reći o čovjeku koji je trebao u penziju za koji dan, ili o drugom koji je proživljavao najsretnije dane jer je konačno dobio posao i riješio egzistenciju svoje porodice. Kako je moguće da ta dječica izgube babu tako rano?  Šta sad? Kako pomoći?

Još je neki osječaj nevjerice pa listam redom portale ne bi li se ispostavilo da je pogrešna informacija. Dok čitam vijesti koje pišu razni kvazinovinari, polahko se u meni pojavljuje bijes koji se miješa sa šokom. Nevjerovatno koliko su spremni ići sa svojim lažima samo da bi dobili pregled ili klik više. Izmišljaju kojekakve ranije nesreće, uzimaju unesrečenima i druge članove porodice i šta još ne. Čuđenje, bijes i šok, a onda kao sol na ranu prijatelj mi kaže kako u jednom zeničkom lokalu neki političari sjede i sumiraju ono što se desilo. Ali na koji način: Gospoda raspravlja o tome ko je bolju izjavu za medije dao u povodu nesreće i čestitaju jedni drugima na tome. Da li se oni mogu smatrati pripadnicima ljudskog roda? Pa zar se i ovakve stvari koriste u građenje neke karijere?

Jadni su i oni a još jadnije njihove karijere. Kako god, mog prijatelja, komšije i rođaka više nema. Velika tuga, veliki gubitak. Obavit će se i džennaza na kojoj očekujem i one koji će doći radi glasa više, jer pobogu izbori su za mjesec, dobra je to prilika za promovisanje, ali neka.

Nisu oni krivi. Krivica je na svima nama, običnim smrtnicima koji smo dopustili, a i dalje dopuštamo da nam osobe koje nemaju ni ljudskosti ni obrazovanja budu predvodnici u raznim sferama društva. Neka ova dešavanja budu podstrek na buđenje onih normalnih ljudi koji su za mene gori od ovih što su trenutno na tronu, gori iz razloga što vide ali se sklanjaju i šute. Ni stradale osobe se ne bi bunile da ponovo život daju ako bi to za nas bila ona čuvena rečenica jednog zeničkog efendije kojom je znao razdrmati uspavane vjernike u džamiji:” BOŠNJO MEDVIDE…”

Adnan Dizdarević

autor je rođak i prijatelj trojice poginulih komorata jame Raspotočje

Možda vam se svidi

Comments are closed.