Priča rudara: Trbuhom za kruhom

Jamu Raspotočje prvi put sam posjetio 1992. godine sa svojim ocem koji je več radio tu na tom pogonu. Imao sam 12 godina i jedan dan sam sa njim otišao u posjetu rudniku da mi pokaže gdje radi i kako to sve izgleda. Naravno, u tom trenutku nisam smio ja kao dijete ulaziti u jamu ali meni je i sam pogled u okno jame bio dovoljan. Tada, gledajući tim očima i razmišljajući kao dvanestogodišnjak govorio sam da ja tu nikad neću sići.

Međutim, prošlo je oko dvije decenije od toga, život je tekao, škola se završila. Došlo je vrijeme potrage za poslom. Radilo se sve i svašta s tim da to nije bilo dovoljno za normalan život. I tako s vremenom, došao sam u situaciju da se prijavim na konkurs koji je bio objavljen u RMU Zenica. Nakon nekog vremena, zaslugom mog oca koji je skoro čitav radni vijek proveo u jami Raspotočje, dobio sam poziv da se javim u prostorije Rudnika Zenica. Sav sretan javio sam se 06.04.2010. godine na pogon Raspotočje gdje sam i počeo raditi kao NK radnik.

Radni dan počinje samim dolaskom u “banju” (prostorija gdje se presvlači, tušira i priprema za rad) gdje se oblači radno odijelo, čizme i odlazi se na zaduženje dodatne opreme neophodne za rad u jami. To su lampa i samospasioc bez kojih nije moguće sići u jamu. Zaduženjem te dodatne opreme radnik se evidentira u knjigu lampara pod rednim brojevima lampe i samospasioca i tako se zna da je radnik ušao u jamu.

Nakon zaduženja opreme odlazi se u prostoriju gdje se vrši prozivka radnika, tzv. “frleza”, gdje se evidentira ko je došao na posao a ko ne. Tu se takođe dobiju i dnevna zaduženja, radni zadatci, koje je potrebno odraditi u toj smjeni. Za ovaj posao zadužen je smjenski poslovođa koji vodi smjenu.

Kao NK radnik nemaš puno izbora u jami, radiš fizički najteže poslove, podređen si svima a posebno kopaču ili nadzorniku s kojim taj dan radiš. U te poslove spadaju najčešće dopremanje repromaterijala (željezna i drvena podgrada) na radilišta. To je jedan od najtežih zaduženja jer su često radilišta udaljena i po stotine metara od mjesta gdje se istovara repromaterijal. A sva doprema svodi se na, u narodu nazvani “đale trans”, što znači uzmeš jedan komad željezne podgrade koja je teška oko 50 do 70 kg. i nosiš je na leđima u najboljem slučaju 200-300 metara daleko radilište. I tako pet do deset puta ako imaš sreće taj dan.

Najgori su oni poslovi koje dobiješ “u hodu” tj. dodatni poslovi kojih se poslovođa smjene “sjeti” naknadno pa onda tako pored umora imaš i dodatni pritisak u glavi jer razmišljaš kako završiti sve na vrijeme i do kraja radnog vremena. Ali, sve bi to bilo puno teže da nema rudarske za*ebancije u toku rada, prilikom odmora, pauze za obrok i sl. Tako da se sva ta težina posla ubrzo zaboravi.

Poslije završenog posla odlazi se sa radilišta, lagano se izlazi prema oknu jame, naravno uz šalu i opet onu zdravu rudarsku za*ebanciju. Obavezno se pije kafa kod Murisa ili Hanke, naravno onako prljav, mrljav…ko puši taj i zapali… Sjeda kafa k´o blenti šamar.

Sav taj posao, frka trka u toku radnog vremena, čovjeka natjera i na razmišljanje o nekoliko stvari: zašto moram ja, jesam li ja toliko nesposoban za druge poslove, zašto biti podređen a znaš da možeš više? To se desilo i meni pa sam se odlučio na prekvalifikaciju, upisao sam i završio četverogodišnje školovanje i stekao zvanje rudarski tehničar koje će mi, nadam se, mnogo pomoći u daljem radu.

Još jedna stvar koju bi pomenuo a vezana je za trenutno aktuelnu situaciju i koja je meni lično zanimljiva i posebno stresna a to je da sam u protekla 3 mjeseca proveo na radnom mjestu pumpara. Radio sam na pumpi za odvodnju na kojoj je radio i moj komorat Fejzo. Bio je na smjeni prije mene, tako da sam ga ja mjenjao svaki dan na tom radnom mjestu. Strašno je samo zamisliti šta se desilo tu, posebno ako znaš gdje se to nalazi. Daleko od svih ostalih komorata otprilike 350-400 metara. Vrlo usamljeno radno mjesto, bez puno radnih obaveza. Kao u filmovima Alfreda Hitchocka.

Ali i pored svega toga, pored ove situacije u jami Raspotočje koja se desila 04.09.2014.,  tog nesretnog popodneva, ja lično jedva čekam da se sve smiri i ponovo krene proizvodnja, da se čuje udaranje uglja na presipima traka i da se čuju lopate….jer valja nama trbuhom za kruhom…

Svoje poginule komorate još jednom ću pozdraviti rudarskim pozdravom SRETNO!

Adnan Ado Karahodžić

rudar jame Raspotočje rudnika Zenica

Možda vam se svidi

Comments are closed.