Ponos, bratstvo i jedinstvo

Gledajući stotine fotografija koje se objavljuju na društvenim mrežama, čitajući desetine izvještaja i novinskih članaka vezanih za elementarne nepogode, čovjeka jednostavno u grudima nešto stegne.

Odavno nisam napisao neki komentar jer sam utočište za inspiraciju želio naći u nekoj društve-političkoj pojavi koja je vrijedna komentarisanja. Ono što se desilo proteklih dana je svakako bilo iznad mojih očekivanja u potrazi za inspiracijom. Nije to više ni razorna poplava koja je opustošila ne stotine, nego hiljade kuća, koja je beskučnicima učinila na hiljade ove naše lijepe Bosne i Hercegovine. Tužno je to sve, gledati ionako napačeni narod koji sastavlja kraj s krajem, pa onda dođe i nešto za šta ne mogu kriviti političare, pa im odnese i ono malo što su stekli.

Posmatrajući dešavanja u cijeloj zemlji, sagledavajući situaciju u Kaknju, mogu istaći da sam ponosan mojim gradom jer smo pokazali ponos, bratstvo i jedinstvo. U ovom teškom vremenu nije bilo bitno jesi li srbin, hrvat ili bošnjak, ovih dana smo svi bili ljudi,ugroženi, uplašeni, jedinstveni, uvezani, susretljivi… Zar to nije put Bosne i Hercegovine prema svjetlijoj budunućnosti? Zar nas zaista nesreća treba ujediniti kako bismo shvatli da smo svi ljudi, od krvi i mesa, da Ivan, Vladimir i Mirsad imaju jednu zajedničku misiju, a da budu dobri jedni prema drugima i da pomažu jedan drugog?

Veliki broj privatnih i društvenih preduzeća, lokala, organizacija, udruženja i privatnih lica koji su ne štedeći sebe, ne gledajući na profit iz svog džepa pomagali kome su stigli. Kada bih počeo nabrajati sve one koji su pomogli bilo bi me stid jer bih sigurno nekoga izostavio. Pa zar to nije Kakanj? Volonteri na svim stranama, javne i državne službe konstantno na nogama, odvlači se smeće i sapiru ulice. Kakanj zahvaljujući ovim ljudima nije grad-slučaj na šta svi zajedno možemo biti ponosni.

Desetine mladih aktivista Kaknja su po 20 sati dnevno sakupljali neophodnu pomoć kroz humanitarne akcije kako bi pomogli najugroženijim na području ne samo Kaknja, nego i onima koji su najviše stradali u Maglaju i Željeznom polju. Kamioni hrane, vode, odjeće, lijekova su podijeljeni hiljadama unesrećenim ovom poplavom. Kakanj se digao iznad brojnih mnogo razvijenijih gradova, pokazavši jak stav i veliku svijest o pomoći za one kojima je to potrebno.

Neću trošiti riječi, jer oni nisu vrijedni toga, na one koji povazdan u ovim teškim trenucima ispijaju kafice po lokalnim kafićima ili ispunjavaju „dobitni” tiket u obližnjim kladionica, niti ću se obazirati na one koji napadaju novinare zašto se priča o njima nije objavila prije.

Kakanjski mediji su odradili vrhunske zadatke, i trebaju biti ponosni na svoj rad i saradnju sa lokalnom zajednicom. Nikome od nas nije bilo lahko, ali osjetili smo se živi, puni adrenalina ne štedeći sebe ni po kiši ni po blatu da kakanjskoj javnosti prenesemo ono što nam se dešava. U nekim situacijama smo i lično pomagali unesrećenima
Kakanjska televizija i radio, te kakanjski web portali u koordinaciji sa Štabom civilne zaštite i Općinom Kakanj su položili test spremnosti da se nose sa najtežim novinarskim poduhvatima. Ovo nije kraj, predstoji nam još mnogo borbi koje moramo dobiti, ali samo zajedništvom smo jači i možemo napredovati.

Možda vam se svidi

Comments are closed.