Podgradačke bunardžije: Za 50 godina iskopali 500 bunara, a na tome neće stati

Tragajući za vodom iskopali su nekoliko bunara dubokih i po 50 metara, za šta je osim vještine bila neophodna i velika hrabrost. Probijali su se, kažu, kroz kamene stijene koje su minirali, različite slojeve zemlje, pijeska i šljunka samo da bi dosegli podzemne tokove vode, piše “Srpska Info“.

Više puta Đuru je u bunaru zadesio zemljotres, ali ga ni to nije pokolebalo, nije umanjilo njegovu želju da otvara vrela i pitkom vodom poji žedne, usreći generacije koje su na ramenu, u kantama ili na konjiima sa rijeka i potoka donosili vodu.

Nije bilo veće sreće, većeg bogatstva za domaćine u Potkozarju, Knešpolju, Lijevču, u mnogim mjestima cijele kozarske regije, od bunara izdašnog hladnom i bistrom vodom – sjećaju se Đuro i Dragoljub naširoko pripovijedajući o zanatu po kojem su se na daleko pročuli.

Vjerovalo se da su srećne ruke i da gotovo uvijek, pomoću bakarne žice ili ljeskovog pruta, nepogrešivo označavaju vodonosno mjesto.

Kada poslije višednevnog rada, kopanja i borbe sa teškim tlom dosegnemo vrelo, kada se na dnu duboke jame ukaže voda i zatreperi kao oko, nastajalo je veliko slavlje. To je bila najvažnija vijest u selu. Nas su tada bogato darivali – kažu najpoznatije potkozarske bunardžije.

Karakteriše ih vedar duh i životni optimizam.

Kopajući bunare, gdje malo ko smije uopšte da se spusti, morali smo pronaći duhovni ventil, snagu i ideju da nastavimo, da ne odustanemo u inat svakojakim nedaćama. Mi smo, osim kopanja, zidali bunare ciglom, kamenom, betonirali obale, pleli plotove, radili uz svjetlost lampe, fenjera, svijeća… jer je dolje u zemlji, počev od desetek metara pa dublje, mrkli mrak – opisuje Đuro uslove rada.

Posebno teško bilo je, veli, u vrijeme zemljotresa 1969. godine, kada se veći dio bunara Milutina Zrnića u Barajima urušio, a on ostao zarobljen na dubini od 19 metara.

Među najdubljim bunarima u Grbavcima koje su iskopali Đuro i Dragoljub su kod Mile Čikića od 44 metra, Miloša Šmitrana dubine 47 metara, a rekorder je bunar Mihajla Purete dubok 50 metara.

Slojevi zemlje su najčešći znak da li će kopanje biti uspješno ili neće. Uvjerili smo se mnogo puta, naprimjer, da, ukoliko dođemo do sloja plave i veoma tvrde zemlje koja se na površini, u dodiru sa vodom, rastvara kao pepeo, tu nema vode – priča Dragoljub Berić zvani Šarac.

On je bunardžijski zanat naučio od ujaka Đure.

Morao sam to da radim, natjerala me potreba. Bio sam siromah, imao kuću 6 sa 3 metra, šukastu kravu bez mlijeka, staru i nemoćnu majku – zapodjenuo je Šarac dugu i šaljivu priču uz kafu koju je pripremila ujna Nada, Đurina supruga.

Navratio je i šumar Ljubiša Igumanović kojem dvojica bunardžija često povjeravaju svoje zanatske, ali i ljubavne jade iz pređašnjih vremena.

Sve bi to kod nas funkcionisalo mnogo bolje da ovaj moj nećak nije veliki ženskaroš. To je čudo jedno. Uvijek sam ga spasavao, ali ne vrijedi, njemu ni dragi bog ni sveti Ilija ne mogu pomoći kada se uvali u problem kao u najdublji bunar – otkriva Đuro sklonosti svoga rođaka, sestrinog sina i prvog saradnika.

Gdje god vidi žensko, on odloži kramp, baci lopatu i kolica, mene samoga ostavi da radim, a on ode glavom bez obzira. Šarac je razglasio da je za nerotkinje najbolja voda koja prva poteče u bunaru, pa je pune galone stalno nekamo raznosio. To je lažno, tako mi krsne slave – objašnjava Đuro Dragoljubove sklonosti.

On ga je, veli, takođe podstakao da izgradi najveću kuću u selu i otvori noćni klub. Tvrdio je da će to biti mnogo isplativije od kopanja bunara, jer u Grbavcima ima mnogo neženja.

Kuću sam izgradio, ali je država zabranila kupleraje, od cura i para nije bilo ništa, a mi smo nastavili kopati, zidati i čistiti bunare, što i sada radimo – dodaje starina Đuro Bubulj, vitalan u inat devetoj životnoj deceniji.

On za sve promašaje okrivljuje Šarca, a sve uspjehe pripisuje sebi.

Kosti mamuta u bunaru

Bunardžije Đuro i Dragoljub saglasni su da je najbolja voda koju su pronašli u bunaru Miće Babića u Grbavcima. Bunar je dubok 30 metara, a kopajući naišli su na debeo sloj životinjskih kosti nepoznatog porijekla iz kojih sijeva vatra prilikom udaraca krampom.

Kažu da je Ranko Cvijić, zemljak i bivši direktor rudnika u Prijedoru, rekao da su to kosti mamuta, u šta ne sumnjaju.

Možda vam se svidi

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

avatar