Nakon smrti bivšeg košarkaša tuzlanske Dite, oglasila se njegova supruga: “Nedim se borio kao lav”

Leile Avdić supruga Nedima Avdića – Lete smogla je snage i duboko iz srca napisala pismo u kojem se zahvalila svima za pomoć

Nakon duge i teške bolesti u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla 10. decembra je u 38. godini umro je Nedim Avdić Leta, bivši košarkaš Sloboda Dite i magistar sporta.

Avdić je umro od posljedica teškog oboljenja limfnih žlijezda, od čega se liječio u Turskoj i u BiH, ali uprkos velikoj i hrabroj podršci supruge dr. Leile Avdić, sinova Emira i Mirze, majke Hibe, brata Harisa i oca Ekrema Avdića, inače, poznatog tuzlanskog novinara i publiciste, Nedim je izgubio posljednju životnu bitku.

Leile Avdić supruga Nedima Avdića – Lete smogla je snage i duboko iz srca napisala pismo koje u nastavku prenosimo u cijelosti:

Kad se najmanje nadaš život te ponovno iznenadi…

Dok sjedim u ljekarskoj sobi Klinike za Hematologiju Univerzitetsko Kliničkog centra Tuzla i slušam kako dežurna doktorica suprugu i meni sopštava da nam predstoji nova borba, da se zvijer zvana limfom hrva sa Nedimom, moj pogled leti kroz prozor…

Junsko popodne, toplo i mirisno, najavljuje ljeto u svoj punoći i magiji života, kako može nositi ova strašna saznanja !?.

Moja kolegica, toplo, ohrabrujuće objašnjava šta nam je činiti dalje a u očima vidim njenu zabrinutost. Prije tačno godinu dana sjedila sam sa mamom na drugoj Klinici, pravili smo planove kako da pobjedimo njenu zvijer..

Nije uspjelo. Izgubila sam. Pomislim Bože koji je plan!? Opet nas stavljas na kušnju..Steglo se u prsima al šutim..Uhvatim Nedima za ruku, možemo mi to!! Samo jako, DO MEDALJE!!

Naša borba je trajala šest mjeseci. Nedim se borio kao lav. Za Emira i Mirzu, naše dvije medalje. Podnosio sve što je bolest nosila sa sobom, a kosila ga je nemilosrdno da znate. Uzimala je sve nemilosrdno, ali i u momentima kada je uzimala dostojanstvo nije uspjela uzeti njegov vedar, optimističan duh i osmijeh sa lica. Ne želim da zvučim patetično, mada ljubav nikad ne može biti patetična. Ovo pismo ima drugu svrhu.

U ovih šest mjeseci naše borbe nikad nismo bili sami. Osjećam iskrenu i duboku ljudsku potrebu da spomenem sve one koji su ovaj period učinili humanim.

Možda vam se svidi

Leave A Reply