Mujo i Suljo na izborima

Piše: Boris Dežulović, kolumnista Oslobođenja

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, požalio se Mujo Sulji kako ga Fata maltretira, pa bi rado nekako da je se riješi, ali ne zna kako. “To ti je lako”, uputio ga Suljo, “kreši je sedam dana zaredom, svaki dan, nema šanse da preživi.” Heftu kasnije vidio Suljo druga u kafani, cijeloga slomljenog i raskovanog. “Jesil dobro, šta bi?”, upitao ga on. “Ja jesam”, umirio ga Mujo. “A Fata, šta je s njom?”, nestrpljivo će Suljo. “Ništa, eno je kući, sprema mi ručak i razvija jufku”, zaigrao Muji osmijeh. “Povazdan jadna pleše i pjeva, a nema pojma da će sutra umrijet.”

Sjetio sam se tako sirote Fate gledajući slavlja po bosanskohercegovačkim gradovima nakon nedjeljnih općih izbora. Maše se zastavama po Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci, narod izašao na ulice pa sve pleše i pjeva, a nema jadan pojma da će sutra pomrijeti.

Dvadeset četiri godine nakon prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini, ponovo su, eto – sedmi put zaredom – pobijedile nacionalne i nacionalističke stranke. Među izbornim pobjednicima u te dvadeset četiri godine bilo je, istina, i takozvanih socijaldemokrata, ali došlo bi to na kraju na isto. Socijaldemokrati na ovim prostorima, kako znamo, nisu nacionalisti otprilike onoliko koliko to nisu i Hrvatska demokratska stranka, Srpska demokratska stranka ili Stranka demokratske akcije. Ne tako davno bio je i Milorad Dodik, kako ono, nezavisni socijaldemokrat, miljenik Sarajeva, Europske unije i američke ambasade, pa se sad – nije li to divno? – žali kako mu opozicija titra jaja Sarajevu, Europskoj uniji i američkoj ambasadi.

Šest puta održani su tako opći izbori u Bosni i Hercegovini od 1990. godine do jučer, i svih šest puta bosanskohercegovački su građani birali iste ljude istih imena i prezimena – nacionaliste s praznim kutijama na ramenima, političke neandertalce kojima se cijeli politički program svodio na zaštitu apstraktnih nacionalnih interesa od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Svih šest puta čuvari interesa tri konstitutivna plemena otvoreno su i beskrupulozno – naposljetku slobodni bez ikakve potrebe da se uopće kriju – na mjenjačnicama razmjenjivali krupne nacionalne interese za svoje sitne, sagradili Semiramidine vile s visećim bazenima i pokupovali sve njemačke limuzine iz auto-salona, i svaki put gurnuli svoje narode po jednu lopatu dublje, pretvorivši na koncu Bosnu i Hercegovinu u beznadnu i beživotnu močvaru u kojoj ne opstaju ljudi, već samo općenite nacije, nezahtjevne biološke zajednice koje žive samo od promaje šarenih zastava.
I tako svaki put.
Šest puta od 1990. godine do jučer.

I što su građani Bosne i Hercegovine uradili kad su prošle nedjelje sedmi put izašli na opće izbore? Glasali su, jasno, za nacionaliste s praznim kutijama na ramenima, političke neandertalce kojima se cijeli politički program svodi na zaštitu apstraktnih nacionalnih interesa od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Nakon šest izbora i dvadeset četiri godine vjerojatno najprozirnije i najotvorenije pljačke u cjelokupnoj historiji parlamentarne demokracije, Bosancima i Hercegovcima učinilo se zgodnom idejom da sedmi put opet izaberu pljačkaše.

A pljačkaši se nakon izbora našli u kafani cijeli slomljeni i raskovani, skinuli fantomke pa se žale jedni drugima kako im narod pleše i pjeva: pojma jadan nema da će sutra pomrijeti.

Ne znam za vas, ali ja – da me šest puta zaredom na istom ćošku opizde bejzbol palicom – sedmi put bih barem šljem na glavu stavio. Ili se, dakle, bosanskohercegovačkim plemenima to – baš kao i Fati – pravo svidjelo, ili su zajedno s pljačkašima iz drugog vica, onoga kad su Mujo i Suljo u radničkoj baraci spavali u krevetu na kat: Mujo dolje, a Suljo gore. Jednu noć, kaže vic, kroz otvoreni prozor barake banuli lopovi, natamburali Muju na donjem krevetu i odnijeli mu sav novac. Pa tako i sutradan, i prekosutra, i prekprekosutra, šest noći zaredom lopovi upadali kroz otvoreni prozor, šest puta zaredom Muju natamburalo i opljačkalo. Sve dok nije dosadilo i njemu – pa sedmu večer umolio Sulju i dogovorio se da za promjenu on malo spava gore – i lopovima, koji su se sedmu noć dogovorili da za promjenu natamburaju i pokradu malo onoga na gornjem krevetu.

Pouka? Ne bira se na izborima krevet na kojemu ćete spavati – najebali ste u njemu kao i Fata, dakle svakako. Na prošlim izborima, najzad, bosanskohercegovački su glasači tako odlučili promijeniti krevet, pa opet dobili po tamburi: u mraku su, jebiga, svi lopovi isti.

Nije, shvatili ste – ili možda niste – do kreveta, već do otvorenog prozora.

Comments are closed.