Mirza Bajramović: Kakanj će dobiti poluprofesionalno pozorište

Mirza Bajramović, kakanjski profesionalni glumac: „Zamislite da za par godina Kakanj ima svoj glumački ansambl, koji bi grad mogao predstaviti u najboljem svjetlu i na taj način biti i najbolji ambasador grada.”

Kakanj je dobio još jednog profesionalnog glumca. Mirza Bajramović je naš Kakanjac, rođen u Zenici 1989.godine. Osnovnu i srednju školu je završio u Kaknju a Akademiju Dramskih umjetnosti u Tuzli, koju upisuje 2008.godine, završava 2013.godine u klasi profesora Vlade Keroševića.
Glumom se počeo baviti kao veoma mlad, prošao je i kroz kakanjski Dramski studio gdje je odigrao dvije uloge u dvije predstave. Za vrijeme studiranja na ADU, ukupno je odigrao sedam predstava.
U slobodno vrijeme voli čitati stripove, a posebno „dangubiti” ili opuštati na mjestima van grada i gužve, gdje je majka priroda dominantna u odnosu na beton, željezne konstrukcije i gradsku buku. Voli muziku, festivale, derneke te kako kaže, skrivenu historiju koja nije dostupna svima, odnosno dostupna je ali nam se pogrešno tumači i prenosi. Vrijedno je pomenuti da se i Mirzin mlađi brat Amar također bavi glumom u Dramskom studiju gdje je već ostvario ulogu u predstavi „Bosanska podvala”

 

Kada si se počeo baviti glumom?
Glumom sam se počeo baviti kada sam krenuo u srednju školu, pripremajući različite skečeve i scene, prvenstveno za časove bosanskog jezika i književnosti, a zatim i za ostale nastavne predmete gdje je bilo potrebe i mogućnosti za tom vrstom istraživanja.

 

Kada si se počeo baviti glumom?
Glumom sam se počeo baviti kada sam krenuo u srednju školu, pripremajući različite skečeve i scene, prvenstveno za časove bosanskog jezika i književnosti, a zatim i za ostale nastavne predmete gdje je bilo potrebe i mogućnosti za tom vrstom istraživanja.

 

Kada si otkrio svoj talenat za glumu?
Talenat sam otkrio, moram priznati, zahvaljujući drugima. Prve lijepe riječi vezane za glumu i odobravanja onoga što radim sam dobio na dramskoj sekciji u gimnaziji „Muhsin Rizvić” kod prof. Helene Andrijević i na časovima bos. jezika i knj. od prof. Mande Franković, a definitivnu potvrdu za talenat sam dobio u radu na prvoj predstavi u Dramskom studiju, „Smrt Omera i Merime” od strane režisera, Mugdima Avdagića i Fakete Salihbegović-Avdagić, glumci BNP Zenica.

 

Šta te je nagnalo da se upustiš u te vode?
Kada sam počeo sa prvim koracima vezanim za glumu i scenu, prvo se javila ljubav i ogromno interesovanje prema pozornici, a zatim i strast prema onome što sam mogao tada u svrhu glume . Nisam baš najbolje razumio, tačno znao ili imao riječi da objasnim šta je to što me tjera da se bavim ovim plemenitim zanatom. Naknadno sam shvatio da je to zapravo mogućnost mijenjanja životnih navika, bijega iz vlastitog života, vlastite kože i upoznavanja lijepog, ali i ružnog što prati čovjeka i njegov život, te na taj način sticao iskustva iz različitih scensko/životnih situacija koja prate jedan ljudski vijek, a koja se, itekako, mogu primjeniti i na vlastiti život.

 

Tvoji prvi glumački koraci su bili u Dramskom studiju. Možeš li nam opisati taj period bavljenja amaterskom glumom?
Divan period i mjesto gdje sam prvi put upoznao proces kako je raditi na jednoj predstavi, sa profesionalnim ljudima. Sjećam se da sam u početku bio poprilično zatvoren i da mi je trebalo vremena da se opustim i zaboravim na stid. Prvu predstavu koju sam radio bila je „Smrt Omera i Merjeme”, igrao ulogu Omera. Odlično iskustvo, pogotovo što mi je pripao zadatak da igram glavnu ulogu, tako da sam se upoznao sa time, koja je vrsta energije potrebna za glavnog aktera i šta znači biti cijelo vrijeme na sceni, a da nisi dosadan publici. Druga predstava je bila komedija „Svoji na svome”, igrao ulogu Rudolfa Špeljke, automehaničara i zaljubljenika u motore. U odnosu na prvu predstavu, mnogo lakše sam ušao predstavu i rad, a tome je vjerovatno doprinijelo i bolje poznanstvo sa ljudima koji su radili zajedno sa mnom. U sjećanju mi je ostala scena kada se Rudolf skida u gaće. Možda je u početku bilo stida, ali sjećam se da je poslije to preraslo u izazov i da sam jedva čekao reakciju publike na tu scenu. Naravno bila je super. Sjećam se lijepog druženja, gostovanja, a najbitnije što me veže za Dramski studio je bila odluka da ću pokušati upisati glumačku akademiju i odluka da ću se time baviti. Jednostavno, mjesto gdje je sve počelo.

 

Nakon srednje škole nisi odmah upisao Akademiju? Opši nam malo taj period prije upisa na Akademiju.
Poslije završetka srednje škole izlazio sam na prijemni ispit iz glume na ASU u Sarajevu (junsko/julski i septembarski rok). Razočarenja je bilo svakako, ali se nisam dovoljno ni pripremao za te prijemne. Doprinos razočarenju dao je i prijemni ispit na geografiji (turistički smjer) gdje je od 80 kandidata, 21 položilo prijemni ispit, među kojima sam bio i ja, a 20 je primljeno. Sjećam se i tri žalbe koje sam salo, ali su odbijene. Jednostavno, nisam mogao da vjerujem da nisam primljen iako sam položio prijemni ispit, a da stvar bude gora po mene, tada, od upisa me dijelilo 0,62 boda…Možda sudbina. U septembru sam upisao Pravni fakultet, čisto da bilo šta studiram, mada sam znao da je to zanimanje koje me apsolutno nije privlačilo. Položen jedan ispit (Državnopravni razvitak BIH) i to samo zahvaljujući tome što sam poznavao historiju BIH, koju sam učio u srednjoj školi, a iskreno, za taj ispit se nisam spremao. Ne dugo poslije toga, Dramski studio je krenuo sa radom predstave „Svoji na svome”, gdje mi se ponovo vraća želja za glumom, od koje sam već bio odustao. Studiranje i život u Sarajevu sam brzo zaboravio, što je i logično kada nije uspješno. Naravno da je bilo i lijepih stvari kojih se rado sjetim.

 

Da nisi postao glumac, šta bi bio?
Teško pitanje. Ne znam, vjerovatno bi to bilo zanimanje koje je vezano za geografiju ili historiju, jer mi je logično da radiš ono što voliš, mada sada, kada vidim situaciju i realnost, teško se može reći da li se isplati raditi ono što voliš ili ono što nosi zaradu. Definitivno sam imao sreću što sam primljen na ADU u Tuzli, jer je veliko pitanje, da li bi bio isti čovjek i da li bi moje sazrijevanje bilo kao što je na akademiji.

 

Opiši nam upis na Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli. Kroz šta si sve prolazio?
Prijemni ispit je bio naporan i trajao je 6 dana, u dva kruga. Pravilo za prijemni ispit je, da pred komisiju izlaziš sa dva monolga i recitacijom. Nakon toga, pravi se lista kandidata koji su zadovoljili kriterije prvog i ulaze u drugi krug, koji traje 5 dana, koji te isrcpi i mentalno i fizički. U drugom krugu vrše se testiranja iz glume, govora, glasa, pjevanja, pokreta i fizičke spremnosti. Od 40-ak kandidata, 14 je ušlo u drugi krug, a na kraju je nas 6 zadovoljilo uslove i primljeno na akademiju. Uložio sam mnogo truda jer sam razmišljao da je to posljednja šansa da budem primljen. Sjećam se da sam radio sve što sam mogao na zahtijev komisije, da nije postojala riječ „ne mogu” i da sam ulagao ogroman napor, pa makar to bila i glupost, ali nisam dopustio sebi nikakav vid predaje i odustajanja. Najjeziviji događaj je razgovor u četiri oka sa prof. koji prima klasu (Vlado Kerošević). Tu sam se najviše prepao jer je bilo mnogo čudnih pitanja, a većina vezana za privatni život. Bio sam iskren i po cijenu crvenila na obrazima, ali se na kraju sve isplatilo.

 

Kako si doživio svoj uspjeh kada si znao da si upisao Akademiju? Kako su tvoji roditelji i prijatelji reagovali na to?
Saznanje da sam primljen na ADU u Tuzli, je vjerovatno jedan od najsretnijih momenata u mome životu. Sjećam se ogromne radosti, adrenalina i zadovoljstva koje sam osijetio. Ispunjenje sna i sve ti je ravno do mora, jednostavno, nema nikakvih briga i problema. Bila je prisutna i euforija koja je cijelu situaciju učinila nerealnom. Roditelji, brat, familija su bili presretni…Prijatelji također…Mali doček najbližih prijatelja, aplauz, čestitke sa svih strana i podrška za studij. Jednostavno, ogromna količina pozitivne energije je bila prisutna u tim danima.

 

Objasni nam ukratko proces studiranja na Akademiji?
Prvo što primjetiš kada krene nastava jeste, da je taj studij apsolutno suprotno od onoga što si očekivao i da je sav taj proces mnogo teži i komplikovaniji nego što misliš. Mnogo se radi na sebi, istražuješ svoje mračne osobine, boriš se sa prethodnim životnim navikama i kompleksima, bukvalno, rastavljen si na dijelove koje postepeno, uz proces, slažeš i iz toga kreiraš sebe kao novu osobu. Uslovi studiranja su karantenski. Od jutra, do kasnih večernjih sati si na akademiji. Posmatraš svijet oko sebe i neminovno te vodi ka tome, da počinješ shvaćati koliko je realnost okrutna, hipokritična što dalje vodi ka istraživačkom radu Predmeti se dijele na stručno-umjetničke (gluma, scenski govor, tehnika glasa, scenski pokret) koje imaš tokom cijelog studija, uz dodavanje pojednih predmeta vezani za igru i vještinu (na svakoj godini je drugi predmet) i na teorijske predmete, koji se mijenjaju tokokm studiranja. Na prvoj godini se rade tzv. „bespredmetne radnje” i scene u svoje ime; druga godina je namijenjena za rad na likovima iz odabrane literature; na trećoj predmet istraživanja su antika i klasika (ljetni semestri/IV i V/ II i III god. se rade predstave, iz materije); na četvrtoj se obrađuju žanrovi i na kraju kolektivni diplomski rad. U II-om ciklusu master studija, uz saglasnost šefa klase, se bira tema istraživanja, koja se detaljno obrađuje i finalizira sa samostalnim projektom II-og ciklusa studija.

 

Tvoji najdraži i najgori trenuci na akademiji?
Gotovo na svakoj godini studija doživiš i najdraže i najgore momente. Najgori momenti su definitivno oni kada ne prespavaš cijelu noć da napraviš i pokažeš vježbu, koju ti sutra dan prof. popljuje i proglasi katastrofom, a najdraži, meni su bila druženja na turnejama koje smo imali po BiH, Srbiji, Makedoniji i aplauz poslije predstave .

 

Nedavno si postao Master – a prošle godine si diplomirao. Kako se osjećaš nakon završetka studija?
Mi smo prva generacija u BiH koja je završila dva ciklusa studiranja, po bolonjskom procesu”. Diplomirao sam u predstavi „Ja ili neko drugi”, autorice Maje Pelević, igrajući u horu Komšija i horu Savijesnih građana, a zvanje „Master glumac” sam stekao igrajući u predstavi Teatra Kabare Tuzla, „Ilijada”, autora Homer, na likovima Naratora, Tersit-a i Paris-a. Prošao sam jedno „turbulentno” razdoblje, koje je trajalo, pa gotovo 5 punih godina. Studij na akademiji te izgradi u jednu osobu kojoj je zadatak da bude objektivna, realna, da ulazi u različite dimenzije svijesti i da je prezentira publici sa najboljom, neiskvarenom namjerom. Svjestan sam da me je studij naučio da su disciplina i rad, rezultat ka zadovoljstvu i uspjehu u onome čime se baviš. Možda će izgledati kao egocentrizam, ali sam zadovoljan sa sobom i ovim što sam postigao sa 24. pune god, a život je tu ispred mene da mi omogući još saznanja i spoznaja.

 

Koji su tvoji trenutni planovi?
Prvo ću da se dobro odmorim i trudit ću se da priuštim sebi sve što mi je potrebno za to, vjerovatno more i kakav muzički festival. U augustu ispuniti već unaprijed dogovorene obaveze, turneja po Srbiji sa „Ilijadom”, a zatim mi preostaje ništa drugo do borbe, rada i planiranja života.

 

Pored Mirze Mušije, ti si u Kaknju trenutno drugi profesionalni glumac. Da li to može značiti da ćete u budućnosti raditi na zajedničkim projektima?
Itekako ! Plan već postoji. Sa kolegom Mirzom sam već razgovarao. On je također raspoložen i otvoren za suradnju i zajednički rad, a nadam se da će iduća predstava biti prvi profesionalni pozorišni projekat općine Kakanj, a ujedno i poklon kakanjcima, od dva mlada glumca u vidu nove djelatnosti u gradu , koja će, nadam se, nagovijestiti lijepe dane za Dom kulture, općenito kulture i umjetnosti u gradu, a vidimo da talenta ima. Mene, iskreno, ta suradnja jako raduje, jer smatram da će donijeti mnogo lijepog. Već sam pomalo i nestrpljiv i jedva čekam taj dan, premijeru, koja dolazi uskoro.

 

Rekonstrukcijom Doma kulture bi se stekli odličnu uslovi za bavljenje dramskom umjetnošću. Da li Kakanj kroz Dramski studio ima predispozicije da dobije poluprofesionalno pozorište?

Rekonstrukcija doma kulture bi zaista mogla donijeti, značajne, drastične promjene u dramskoj umjetnosti, u Kaknju, upravo „pretvaranjem” Dramskog studija u poluprofesionalno pozorište. Svi uslovi, za tu realizaciju, bi bili zadovoljeni. Stručni kadar postoji. Ulaganjem u poluprofesionalno pozorište mnoge firme bi imale interes u vidu poreskih olakšica. Smanjio bi se izljev novca iz općine jer bi se gradio prepoznatljivi pozorišni repertoar, domaće produkcije, koji bi pravio pozitivne ekonomske bilanse što omogućava otvaranje novih radnih mjesta. Podigla bi se kulturna svijest građana, i vremenom bi iznjedrila nove mlade ljude koji se žele baviti ovom vrstom umjetnosti. Zamislite da za par godina Kakanj ima svoj glumački ansambl, koji bi grad mogao predstaviti u najboljem svjetlu i na taj način biti i najbolji ambasador grada. Vjerujem da u Kaknju ima ljudi spremnih da daju podršku, da su sami građani željni kulturnih dešavanja i da bi poluprofesionalno pozorište pokrenulo novu eru za grad, podigla bi se svijest koja samo može rezultirati napretkom u društvu

 

Koliko je danas jednom profesionalnom glumcu teško raditi posao koji je završio? Koliko je teško-lahko naći angažmane?
Živimo u vremenu gdje je sistem vrijednosti poremećen. Kič i šund su dominantni. Javlja se hiperprodukcija kadra jer je bitan kvantitet, a ne kvalitet. Sve funkcioniše na principu „ja tebi, ti meni” i veza. I u ovoj profesiji se javio uski krug ljudi koji među sobom dijele i dogovaraju poslove. Kada pogledate naše filmove i serije, možete primjetiti da su to uglavnom isti ljudi koji se vrte iz filma u film i serije u seriju. Narodna pozorišta godinama već primaju glumce samo na pripravnički rad, a malo njih ostane u stalnom radnom odnosu. Rezultat toga je mnoštvo mladih glumaca koji su nezadovoljni pozorišnom politikom i ti ljudi su osuđeni bukvalno da mole. Prodaju se za male pare jer si osuđen da pokucaš na hiljadu vrata, da bi ti se jedna otvorila. Jednostavno, teže je naći angažman, nego prije. Djelimično rješenje za ovaj problem se nalazi u prethdonom odgovoru na pitanje, po mome mišljenju. Ne treba kukati ! Biće bolje !

 

Šta za kraj možeš poručiti našim čitaocima?
Više javnih, a manje virtuelnih druženja. Da lične interese ostave po strani i da se više podrede kolektivu šireći ljubav, poštenje i znanje, jer samo tako možemo izaći iz krize i biti radosniji i ispunjeniji pozitivnom energijom. Svima želim zdravlja, radosti i generalno sve najbolje.

 

kakanj-x/ intervju vodio Emerin Ahmetašević

Možda vam se svidi

Comments are closed.