Majku sam sahranio 2013, sestru 2017: Đorđe David progovorio o NAJTEŽIM trenucima! Evo šta mu je sada BITNO!

Nakon oporavka od koronavirusa, poznati pjevač broji dane do skidanja gipsa na nozi. Ima šta da poruči onima koji ga vole i koji ga ne vole.

Mislili ste da je čovjeku u tako dobroj formi nemoguće da se dogodi koronavirus, ali desilo se.

– Nepoznavanje, kombinacija teorija zavere sa onim da je to napravljeno zbog ekonomskih promjena, plus ona nadobudnost koja čuči u svima da “meni to ne može da se desi” i, naravno – Marfijev zakon, doveli su me do zaraze u najgorem mogućem obliku. Bio sam u životnoj opasnosti, moje šanse su bile 50 prema 50. Izvukli su me moja plivačka pluća i srce naviklo na stalne treninge, tako su mi rekle doktorke. Niko sa mojom dijagnozom nije ležao manje od 22 dana, ja sam prošao sa 16. Hvala bogu da je to sada iza mene. Jedinu frku imao sam da će virus ostaviti trajne posledice na moj glas i pluća, jer oni su moje sredstvo za rad, moja porodica zavisi od njih. Na sreću, sve je u redu. Vraćamo se na put gerile, iz sve snage.

Da li ste vjerovali ljekarima?

– Vjerovao sam doktorkama koje su me liječile i čuvale na Klinici za pulmologiju, Nataliji Samardžić i Tatjani Adžić. Ispalo je da je to klinika sa najmanje umrlih, najviše izliječenih i sa najmanje zaraženim osobljem. Na kraju prvog udara ove strašne priče shvatio sam da se nalazim u dobrim rukama, kod vrhunskih profesionalaca, i to ima udela u tome da nemam posljedice.

Dogodio vam se još jedan maler, slomili ste nogu.

– Da, nosiću gipsanu čizmu još dvije nedelje. Napukla mi je kost na stopalu. Do 55. godine nikada nisam ležao u bolnici i nikada ništa slomio. Ovo je valjda skraćeni kurs onoga što mi se u životu nije desilo.

Na koga i na šta čovjek misli u trenucima životne opasnosti?

– Prvo pomisliš na najdraže koje si izgubio, koliko si nešto radio ispravno ili nisi, da li si se o nekoga ogrešio… I da vidite kako mozak radi u tim trenucima! Odmah ukapiraš greške. Kada sam izašao, sa dosta ljudi sam se čuo telefonom i rekao im da krenemo iz početka. Naravno, sve vrijeme imaš u glavi dijete kao motiv. Dijete, pa – rokenrol. To su bili moji najjači motivi. Stašu toliko volim da bih zbog nje hodao i da nemam noge. Tako je i sa rokenrolom. Da nemam ruke, našao bih foru da držim mikrofon. A kada dođeš u fazu oporavka, onda o planovima razmišljaš na smireniji način, sa idejom da ne praviš stare greške.

Staša ima šest godina. Hoće li ove godine u školu?

 

 

(Kakanj-X / Muzika – (KX) )

Možda vam se svidi

Leave A Reply