Kolege se sjećaju Žana Marolta: Ostala je nagrada i uzdah za neprevaziđenim glumčinom

Koliko epiteta stane pored imena jednog čovjeka?

Pojam “glumac” u rječniku označava dvije stvari: onoga ko se bavi glumom kao profesijom i onoga ko se pretvara. I to zaista nije netačno, ali jeste uopšteno značenje i površno gledanje ove riječi i profesije. Čak sa sobom povlači i pitanje: Je li sebično reći da je glumac samo osoba koja se pretvara?

Svi oni koji su imali priliku sresti nekog glumca van scene, razmijeniti nekoliko riječi s njim ili pak popiti kafu, primijetili su nekoliko stvari. Prije svega, vidjeli su u njemu komadić svakog lika koji je glumio. Možda je samo tik, a možda mu je uloga promijenila način na koji je birao gledati svijet kada ustaje ujutro. Ali te stvari su tu, glumcima su džepovi puni djelića likova koje su nekad tumačili. Marljivo rade i vješto vas zavaraju kada glume pa se čak i gledajući najboljeg prijatelja morate fokusirati kako biste ga prepoznali kada se u ruhu novog lika pojavi na sceni. Zato je važno da se takvima, osim aplauza, pruži više, pogotovo onda kada nas zauvijek napuste.

Reditelj Dino Mustafić prokomentarisao je kako nedovoljno ulica u Sarajevu nosi imena naših umjetnika. Potrebno ih je više cijeniti, objasnio nam je, unaprijediti kulturu sjećanja. Primjer dobrog čuvanja uspomene jeste nagrada na festivalu “Dani Jurislava Korenića” koja nosi ime “Žan Marolt”, po glumcu koji je preminuo prije deset godina, a pored čijeg imena nije dovoljno staviti samo riječ “glumac”.

Iako ga fizički nema u gradu, Žanov lik još uvijek egzistira na kulturnoj sceni. Najjasnije ćete ga vidjeti ukoliko se obratite nekom od njegovih bliskih kolega i prijatelja. Pa ćete, ukoliko nazovete njegovog kolegu i dugogodišnjeg prijatelja Izudina Bajrovića, na pomen prijateljevog imena s druge strane telefonske žice čuti uzdah i emotivno prisjećanje. Reći će vam da je na Akademiji scenskih umjetnosti od Žana bio stariji za samo jednu generaciju, da su manje saradnje sa ASU prerasle u ozbiljnije angažmane u pozorištu, na televiziji, filmu…

“Posebno smo se družili 1999. godine, kada nas je švedska glumica Bibi Andersson zvala da zajedno radimo na predstavi u Štokholmu”, objašnjava nam, na trenutak zašuti, pa nastavlja: “Žan je bio divan. Bio je duhovit kao niko drugi koga sam poznavao, uvijek u centru pažnje. Fizički je bio krupan, a pritom tako krhak, preosjetljiv”.

Glumčevi počeci u karijeri vežu se za osamdesete, vrijeme kada je poslije završene Druge gimnazije upisao Elektrotehnički fakultet. Na vagi je, između elektrotehnike i glume, pobijedila ljubav, pa je Žan napustio ETF i zaputio se na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Poslije biva angažovan u SARTR-u, Narodnom pozorištu Sarajevo, Kamernom teatru 55, kao i televiziji i filmu.

Imao je zapažene uloge u predstavama kao što su “Buba u uhu”, “Umri muški”, “Kidaj od svoje žene”, “Ujak Vanja” te u brojnim filmovima i televizijskim serijama, među kojima su “Mliječni put”, “Dobro uštimani mrtvaci”, “Viza za budućnost” i posljednja serija u kojoj je glumio “Lud, zbunjen, normalan”.

“Sigurno, koga god ste pitali, nahvalio je Žana kao glumca. Tu jednostavno nema dileme, on je bio vrhunski majstor. Međutim, bio je i čovjek koji nije pristajao ni na kakve klanove, nije želio da bude dio njih. To je razlog zašto je imao manji broj glavnih filmskih uloga nego što bi to, s obzirom na njegov talent, trebalo biti”, objašnjava reditelj Feđa Isović, Žanov dugogodišnji kolega i prijatelj.

Žana opisuje kao eminentno maštovitog improvizatora. Prisjeća se njihove saradnje na seriji “Lud, zbunjen, normalan” kada su epizodi nedostajale četiri minute.

 

 

(Kakanj-X / Film i TV – (KX) )

Možda vam se svidi

Leave A Reply