“Kao građani smo osuđeni na smrt… Nadležni čuvaju kapacitete samo za sebe, familiju i stranačke kolege”

Zdravstveni sistem se ne čuva od kolapsa ignorisanjem situacije, odbijanjem prijema bolesnika već pojačanim radom, boljom organizacijom i brigom za svakog pacijenta.

Piše: Đana Karavdić

Kada su mediji krajem februara pisali o iskustvima našeg sugrađanina, nakon povratka iz Italije, u susretu sa protokolom zdravstvenih ustanova na samom početku borbe protiv pandemije, nadali smo se da se radi o početničkom nesnalaženju usljed vanrednih okolnosti.

Kada smo nedavno pisali o tragično izgubljenom životu Advije Kanlić, prve žrtve u Sarajevu, ali ne pandemije već zdravstvenog sistema, nadali smo se da će na ovom slučaju nadležni naučiti važne lekcije koje će pomoći da naše sugrađane prestane ubijati nebriga zdravstva.

Nakon četvrtog slučaja u Kantonu Sarajevo, četvrte smrti od posljedica zaraze korona virusom, nakon četvrte porodice koja je u žalosti, virus SARS-Cov-2 nije ono čega se građani plaše. Ne izazivaju posljedice zaraze ni približan strah koliko se građani užasavaju svih mogućih posljedica više od 20 godina nepotizma, podobnosti, namještanih tendera, javašluka, nemara, lažnih menadžera koji ukidaju jedinice intenzivne njege jer ne donose profit, koji “vraćaju dugove” umjesto da nabavljaju osnovne lijekove i osnovnu opremu i obrazuju kadar, koji se hvale ostvarenim uštedama umjesto urađenim zahvatima, koji u privatizaciji vide budućnost zdravstva.

Porazno je čak i za ovo i ovakvo temeljito korumpirano i zapušteno društvo da se životi gube zbog potpunog izostanka ili neadekvatne liječničke pomoći, porazno je da su od četiri smrti u Sarajevu, tri posljedica sistema, odnosno tri su preminule osobe prema svim saznanjima i indikacijama žrtve nemara i nepružanja adekvatne zdravstvene pomoći.

Advija Kanlić preminula je u sanitetskom vozilu, njena djeca danima čekaju na obdukciju koju niko neće da uradi, kao što su danima čekali i molili da njihovu majku sa izraženim simptomima testiraju na korona virus.

Dr. Šefik Pašagić preminuo je u izolatoriju, nije ni stigao do respiratora, nakon višednevne kafkijanske drame, a njegova supruga i majka njihovo četvero maloljetne djece direktno optužuje sistem.

Sejfudin Gogić preminuo je u svojoj kući a zastupnik u federalnom parlamentu tvrdi da se ova i slične vijesti skrivaju i zataškavaju.

Kada je uspostavljen izolatorij u bolnici Podhrastovi čudili smo se malom kapacitetu od 45 ležajeva s mogućnošću proširenja na 100. Čudili smo se zašto sarajevski izolatorij može primiti samo 45 pacijenata dok splitski, recimo, može primiti 400. Čudili smo se zašto izostaju informacije i naredbe o proširenju kapaciteta svake bolnice, neki gradovi i zemlje u svijetu uspjeli su povećati postojeće kapacitete i do 300%. Čudili smo se zašto nema informacija o brojnom stanju medicinskih radnika u našim bolnicama, o “rezervnom sastavu” ljekara, sestara i tehničara, o novoangažiranom osoblju. Čudili smo se zašto se na brojne telefone niko ne javlja.

Možda je vrijeme da se prestanemo čuditi. Ako su nadležni planirali da ljudi umiru po kućama bez da im se pruži pomoć, i kapacitet Podhrastova će biti prevelik.

“Nesposobni generali su pobili više svojih vojnika od neprijatelja”, napisao je prim. dr. Dragan Stevanović, penzionisani liječnik i nekadašnji internista Opće bolnice koji već danima upozorava i apeluje. “Ministre, probudi se!”, poziva Stevanović i zahtijeva hitnu reorganizaciju sistema jer se zdravstveni sistem ne čuva od kolapsa ignoriranjem situacije, odbijanjem prijema bolesnika već pojačanim radom, boljom organizacijom i brigom za svakog pacijenta. Nisu za ovakvu situaciju odgovorni brojni požrtvovani zdravstveni radnici već njihovi nadležni. Ali nadležni ne reaguju čvrsto zabarikadirani u svojim privatnim “izolatorijima”.

Pandemija će, bez sumnje, odnijeti brojne živote ali nijedan život koji može biti spašen, ne smije biti izgubljen! Nijedan pacijent ne smije biti prepušten samom sebi! U slučaju Sarajeva imamo osnovu da vjerujemo da je sistem ubio tri od četiri pacijenta.

Ako jedan epidemiolog nije mogao pomoći sebi, niti mu je neko od kolega mogao pomoći, šta da očekuju ostali građani? Kakve su nam šanse da preživimo ako obolimo i budemo imali izražene simptome?

Čini se da smo kao građani osuđeni na smrt. I tužitelj, i svjedoci i sudija u tom besramnom procesu su nadležni u zdravstvenom sistemu, koji čuvaju kapacitete izgleda samo za sebe, računajući na zdravstveni sistem kao svoju privatnu prćiju koja je tu radi njih, njihovih familija i stranačkih kolega.

Neka se ne zavaravaju da će ostati sigurni ako su izolirani i zabarikadirani. Građani ove zemlje su podnijeli sve, a u poslijeratnom periodu doživjeli su sva poniženja, pljačke i nebrigu nadležnih koje građani decenijama plaćaju.

Skupo plaćaju hiljade političara koji i sada u ovakvoj krizi i opasnosti rade ništa, apsolutno i konkretno ništa, a primaju velike plate od građana, koji sjede zatočeni u kućama i čekaju da vide šta će im to loše i tragično donijeti naredni dan.

Ukoliko se nadležni ubrzo ne probude iz svog samozadovoljnog i samodovoljnog vladarskog sna, probudit će se građani iz svog predugog ropskog košmara. Bolje će biti za sve da se nadležni što brže probude.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove portala (KX).

Izvor

Možda vam se svidi

Leave A Reply