Kako je socijalizam uništio Venecuelu

U cilju razumijevanja katastrofe koja razara Venecuelu, moramo krenuti na put kroz najskorije stoljeće naše historije i vidjeti kako su se naše institucije promijenile kroz vrijeme. Ono što ćemo saznati je da je Venecuela nekada uživala relativno visok nivo ekonomske slobode, iako se to dešavalo pod diktatorskim režimima.

Međutim, kada je Venecuela konačno prihvatila demokratiju, počeli smo ubijati ekonomsku slobodu. Bio je to postepen proces, ali se dogodio na štetu blagostanja miliona ljudi. Konačno, lekcija koju smo naučili je da socijalizam baš nikada ne radi, bez obzira šta kaže Paul Krugman, Joseph Stiglitz ili momci u Španiji poput Pabla Iglesiasa.
Tokom godina koje smo propatili pod Hugom Chavezom, često smo slušali ove učenjake i ekonomiste na televiziji kako govore da će ovaj put socijalizam biti izveden na pravi način. Ovaj put, Venecuelanci su shvatili.
Bili su, i jesu u krivu.
Sa druge strane, postojalo je doba kada je ova država bila prosperitetna i bogata, pa se jedno vrijeme Venecuela čak smatrala i ekonomskim čudom u mnogim knjigama i člancima. Međutim, tokom tog perioda, od pet predsjednika koje smo imali, četiri su bila diktatora i armijska generala. Naša građanska i politička prava su bila ograničena. Nismo imali slobodu štampe, na primjer; nismo imali univerzalno pravo glasa. No, dok smo živjeli pod diktaturom, bar smo uživali visok stepen ekonomske slobode.
Ekonomsko čudo počelo je prije jednog stoljeća, kada je od 1914. do 1922. Venecuela ušla u međunarodnu naftnu utrku. Venecuela je 1914. godine otvorila svoju prvu bušotinu nafte. Srećom, vlada nije napravila tu grešku da pokuša kontrolisati posao sa naftom, niti da preuzme bušotine u svoje vlasništvo. Bušotine su bile u privatnom vlasništvu i u mnogim slučajevima pripadale su međunarodnim kompanijama koje su poslovale u Venecueli. Naravno, to nije bio laissez-faire u potpunosti. Postojali su porezni poticaji i druge tzv. koncesije uvedene zbog promocije istraživanja i eksploatacije nafte. Međutim, veći dio industrije, uključujući naftnu industriju, ostao je u privatnom vlasništvu. Štaviše, tokom ovog perioda, stope poreza su ostale relativno niske.
Godine 1957. granična stopa poreza za pojedince bila je 12%. Zasigurno da je postojalo prisustvo države, a javni sektor je apsorbovao 20% BDP-a. Međutim, vladina potrošnja koristila se uglavnom za izgradnju osnovne infrastrukture u zemlji.
Područje međunarodne trgovine također je bilo relativno slobodno, zapravo veoma slobodno u poređenju sa današnjim stanjem. Postojale su tarife koje su bile relativno visoke, ali nije bilo drugih velikih prepreka trgovini, kao što su kvote, zakoni protiv odlaganja ili zaštitne mjere. Drugih ekonomskih kontrola je također bilo malo, kao što je bilo malo i državnih kompanija. Kontrola cijena praktično nije bilo, kao ni kontrole renti, kontrole kamatnih stopa ili kontrole stope razmjene.
Naravno, nismo bili izuzeti od problema sa centralnom bankom. Venecuela je 1939. osnovala svoju centralnu banku, ali je banka pretežno bila neaktivna i funkcionisala prvenstveno zbog odbrane fiksne stope razmjene sa američkim dolarom.
I pored visokog nivoa ekonomske slobode koja je postojala tokom tih godina, vladino zakonodavstvo je počelo oduzimati dio po dio te slobode. Promjene su uključivale nacionalizaciju telefonske kompanije, stvaranje brojnih državnih kompanija i banaka u vlasništvu države. To se dogodilo 1950. Venecuelanska vlada je tako počela sijati sjeme uništenja, pa u 1950-im možete primijetiti nastavak razaranja ekonomske slobode.
Venecuela je 1958. padom diktature postala demokratija. Sa time su došle uobičajene koristi demokratije, kao što su sloboda štampe, univerzalno pravo glasa i druga građanska prava. Nažalost, ove reforme išle su zajedno sa kontinuiranim narušavanjem ekonomske slobode.
Prvi demokratski izabrani predsjednik bio je Rómulo Betancourt. On je bio bivši komunist koji je postao socijaldemokrata. Dok je bio u egzilu, osnovao je Komunističku partiju Kostarike i pomogao osnivanje Komunističke partije Kolumbije također. Nije iznenađenje što je, kada je postao predsjednik, počeo uništavati ekonomske institucije nametanjem kontrole cijena, kontrole renti i drugih regulacija koje ranije nismo imali. Osim toga, on i njegovi saradnici stvorili su novi ustav koji je bio neprijateljski prema privatnom vlasništvu uopšte.
Uprkos svemu tome – a vjerovatno i zbog toga – Betancourt je skoro univerzalno prihvaćen u Venecueli kao „otac naše demokratije“. Takvo je mišljenje i danas kada se Venecuela urušava.
Naravno, čak i tada pod Betancourtom smo imali puno veću ekonomsku slobodu nego danas u Venecueli. No, svi predsjednici – sa izuzetkom jednog, koji je došao poslije Betancourta – imali su slične stavove i nastavljali uništavati ekonomsku slobodu. Jedini izuzetak bio je Carlos Andrés Pérez, koji je u svom drugom mandatu pokušao provesti neke protržišne reforme. Međutim, te reforme je proveo tako loše da je tržište okrivljeno za rezultirajuću krizu.
Vremenom je uništavanje ekonomske slobode vodilo ka sve većem osiromašenju i krizi. To je pripremilo teren za uspon političkog autsajdera sa populističkom porukom. Bio je to Hugo Chávez. On je 1998. izabran za predsjednika. Obećao je naš blagi socijalizam zamijeniti radikalnijim. To je samo ubrzalo probleme sa kojima smo se suočavali decenijama. I pored toga, bio je u stanju da progura ustav koji je bio još više neprijateljski prema privatnom vlasništvu. Od Chávezove smrti 2013. godine, napadi na privatno vlasništvo su nastavljeni, a njegov nasljednik – Nicolás Maduro – samo je obećao još više ovoga. Vlada ide ka još autoritativnijem socijalizmu, a Maduro želi novi ustav kojim će privatno vlasništvo biti skoro u potpunosti ukinuto, dok će on sam moći ostati na vlasti do kraja života.
Kakvi su rezultati socijalizma u Venecueli? Iskusili smo hiperinflaciju, imamo ljude koji u kontejnerima traže hranu, imamo škole koje ne uče, bolnice koje ne liječe, duge i ponižavajuće redove za kupovinu brašna, hljeba i osnovnih lijekova. Također vidimo militarizaciju praktično svakog aspekta života.
Troškovi života drastično su skočili posljednjih godina. Pogledajmo troškove dobara i usluga na osnovu plate koju zarađuje redovni profesor na univerzitetu. Tokom 1980-ih redovni profesor je morao dati skoro 15 minuta svoje zarade da kupi kilogram junećeg mesa. Danas, u julu 2017. godine, naš redovni profesor mora dati 18 sati svog rada za istu količinu mesa. Tokom 1980-ih naš redovni profesor je morao dati skoro jednogodišnju zaradu da kupi novog sedana. Danas, mora dati novca u vrijednosti dvadesetpetogodišnje zarade. Osamdesetih je redovni profesor sa mjesečnom zaradom mogao kupiti 17 osnovnih korpi esencijalnih dobara, a danas može kupiti samo jednu četvrtinu jedne takve korpe.
Šta je sa vrijednosti našeg novca? U martu 2007. najveća denominacija papirnog novca u Venecueli bila je novčanica od 100 bolivara. Njome ste mogli kupiti 28 američkih dolara, 288 jaja ili 56 kilograma riže. Danas, za istu novčanicu možete kupiti 0,01 dolar, 0,2 jajeta ili 0,08 kilograma riže. U julu 2017. trebalo vam je pet novčanica od 100 bolivara da kupite samo jedno jaje.
Nema sumnje, socijalizam je uzrok venecuelanske bijede. Venecuelanci gladuju, jedu smeće, gube težinu, djeca su pothranjena. Svako bi u Venecueli bio sretan da može pojesti ono što je u Americi kanta za smeće. To bi bilo smatrano gurmanskim.
Kakav je odgovor našeg društva? Mladi ljudi su ti koji vode borbu za slobodu u Venecueli, uprkos tome šta im politički lideri govore da trebaju raditi. Oni se ne žele nazivati opozicijom. Oni su otpor, la resistencia na španskom. Oni su pravi heroji slobode u našoj državi, ali svijet treba da zna da često budu ubijeni od strane tiranske vlade, a članovi pokreta otpora su progonjeni na dnevnoj bazi.
I pored svega, novo protržišno vodstvo mora izrasti prije nego budemo mogli očekivati drastične promjene. Naše trenutne opozicione političke stranke također ne žele slobodno tržište. One ne vole Madura, ali svejedno žele svoju verziju socijalizma.
DIALOGOS.ba

Možda vam se svidi

Leave A Reply