Kad se učenike masovno časti peticama, posljedice u društvu su vidljive svima

0

PREMA indignaciji kojom novi-stari ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs ovih dana obasipa mogućnost virtualne nastave, naivniji bi čitatelj pomislio da je naše školstvo, kad se odvija licem u lice, u zavidnom stanju.
 
Jedini je problem što ove godine možda neće moći biti kakvo je oduvijek bilo, i tu rasprava staje, jer se među obiljem sočnijih dnevnopolitičkih tema nikome ne debatira o obrazovanju.
 
S kakvim kompetencijama đaci izlaze iz hrvatskih škola?
Međutim, vrijedi postaviti pitanje s kakvim kompetencijama hrvatski đaci doista izlaze iz hrvatskih škola. Općenito postoji ustaljeno vjerovanje da se djeca dijele na onu koja su dobra u humanističkim predmetima i onu koja preferiraju prirodne znanosti pa ih na drugo ne treba tjerati. Ta vam je logika dobro poznata: neki učenici strane jezike nakon nekoliko godina vježbe verglaju kao prirodni govornici, sociologijom i filozofijom bave se kao hobijima, a u književnosti uvijek uoče ono što je autor doista htio reći, dok drugi u prvom razredu osnovne škole tečno barataju logaritmima, znaju nabrojati glavne gradove svih država svijeta, doma grade kemijske eksperimente i na nastavi odsutno maštaju o paradoksima teorije struna. Hrvatski đaci ne pripadaju ni jednoj navedenoj skupini: oni, naime, nisu dobri ni u čemu. 
 
Prema rezultatima PISA studije, objavljene prošlog prosinca, međunarodnog istraživanja koje uspoređuje sposobnost učenika diljem svijeta da svoje znanje primijene na stvarne, životne probleme, hrvatski đaci nisu čak ni samo ispodprosječni u svim poljima nego su i izgubljeni u samim osnovama.
 
Jedan od pet hrvatskih učenika čitalački je nepismen i nesposoban iz teksta izlučiti ikakav argument, jedva polovicu knjige i vijesti čita iz znatiželje i zadovoljstva, dok manje od pet posto ispitanika može dovršiti kakav duži i apstraktniji članak. Svaki treći đak matematički je nepismen, nemoćan da zbroji cijene limuna i naranči koje je u trgovini smjestio u košaricu, a jedan od četiri nije kadar izustiti išta suvislo o prirodnim znanostima ili o tehnologiji. Ukratko, hrvatski učenici iz srednjih škola izlaze nepripremljeni za fakultet, a fakultete dovršavaju nesposobni svoje znanje primjenjivati u stvarnom svijetu, upravljati svojim životima i smisleno doprinositi društvu. 
 
Unatoč poraznim brojkama s PISA testova, četvrtina đaka ima prosjek 5.0
Usprkos tim poraznim brojkama, opći uspjeh hrvatskih đaka – tih i takvih, čitalački i matematički nepismenih, duboko ispod crte koju OECD smatra dovoljnom, a po rezultatima stiješnjenih na samom začelju Europske unije – ove je godine ovjenčan s najvišom dostupnom ocjenom. Štoviše, osim što je polovina učenika školsku godinu završila s odličnim uspjehom, čak četvrtinu čine đaci koji su navodno sjajni baš u svemu, pa prolaze s 5.0. Čini se da su nerazumijevanje strukture tekstova dužih od statusa na društvenim mrežama i nemogućnost izlaska na kraj s matematičkim zadatcima nešto što valja ovjenčati najprestižnijom školskom nagradom, ocjenom rezerviranom za one čija su postignuća – pa, odlična. Podnožje Europske unije za nas je odlična pozicija.
 
Čak i ako prihvatimo da su ocjene ove godine napuhane jer su nastavnici nastojali izići u susret učenicima koji su razred morali proći unatoč višetjednom štrajku i naglom prelasku na virtualne uvjete, ovi su brojevi i dalje sugestivni, posebice jer se ni prethodne – po svemu uobičajene – godine nisu znatno razlikovali od ove. Nacija smo izvrsnika i genijalnih đaka koji nisu kadri razumjeti tekst zahtjevniji od jednog odlomka dvosložnih riječi, ne znaju osnovne činjenice o ljudskom tijelu i ne poznaju razliku između Latvije i Litve. 
Nemojmo se pretvarati – učenicima se poklanjaju ocjene da im se olakšaju upisi
No, ovi rezultati nisu neočekivani niti razlog za razočarano gnušanje. Svi poznajemo prešutno pravilo da nastavnici đacima u osnovnim školama poklanjaju ocjene kako im ne bi u tako ranoj dobi ogadili obrazovanje i kako bi im olakšali upis u bolje gimnazije, a profesori u srednjim školama poklanjaju ocjene kako nikoga ne bi spriječili da pođe na željeni fakultet i pronađe svoje mjesto u svijetu rada. Budući da su neki nastavnici to oduvijek činili, iz popustljivosti ili iz rezignacije, na to su pristali svi, nevoljni da neko dijete ispašta jer je upisalo baš njihovu školu i slučajno se pronašlo baš u njihovom razredu, gdje su kriteriji stroži.
 
Za one učenike, toliko neuspješne da ih ni navučena ocjena ne prikazuje kao buduće akademske građanine, u igru uskaču roditelji, koji će nastavnicu otmjeno posjetiti i – pognutu nad otvorenim imenikom, s crnom kemijskom u drhtavoj šaci – sasuti je uvredama i prijetnjama. Upitana o nerazmjeru znanja koje hrvatski učenici iskazuju u neovisnim istraživanjima i upravo nevjerojatnih ocjena u proteklim školskim godinama, pravobraniteljica za djecu izjavila je da je to za nju “ugodno iznenađenje, jer nema razloga sumnjati u kapacitete naših učenika, ali ni u trud i angažman odgojno-obrazovnih djelatnika u vrijeme pandemije”. Ocjene, ipak, postoje kao “poticaj učenicima.” 
 
Meritokracija u obrazovanju umrla je tihom smrću 
Index.hr