Horor u staračkom domu u Hrvatskoj: “Nisu se ovdje došli najesti, već umrijeti”

Nakon što je pročitala hrpu komentara o pričama iz staračkih domova, čitateljica portala “Večernji.hr” se obratila ovoj redakciji sa pričom o baki i dedi koji su bili u privatnom domu i strašnom iskustvu koje je doživjela, a o čemu je uspjela progovoriti tek sada.

“Priča počinje 2005. god. kada je i završila, jako brzo za par mjeseci. Tada te godine baka je pala, slomila kuk, bila na operacji i oporavku, ali ju je zahvatila i staračka demencija, imala je samo 71 godinu. Budući da su i isto vrijeme i mama i tata oboljeli, tata je išao na hemoterapije, a mama na tešku ginekološku operaciju, trebali su joj mjeseci oporavka. Brat je profesionalni vozač kojeg nije bilo cijele nedjelje kod kuće. Ja sam tada imala 25 godina, radila sam u prodaji u smjenama……jedno vrijeme svi su bili u stanu od 30 m2, dolazila sam kući, brinula se za sve, kako se baki pogoršalo stanje odlučili smo je smjestiti u neki privatni dom”, piše ova čitateljica.

Nakon toga stiže poziv da je može dovesti u dom o kojem ništa nije znala.

“Odveli smo prvo baku, jer je bila nepokretna, nadali se da će imati dobar smještaj privremeno dok se mama i tata ne oporave kako bi se mi dalje mogli brinuti za nju. Nakon dva mjeseca i deda je htio ići kod bake da ne bude sama bez njega, pa smo u u istu udomiteljsku porodicu ili starački dom kako su se nazivali smjestili i dedu. Često sam dolazila u pjosete, većinom vikendom, jer tada su bili dozvoljeni, kada sam došla jednom nenajavljeno dobila sam opomenu kako mogu doći kada nije vrijeme posjeta”, kaže ona.

“Ta kuća je bila za mene kuća zla i tako je i dan danas pamtim. Na prvi pogled sve je bilo uredno , čisto, po zidovima Majka Božja, krunice, raspeća, pa čovjek bi pomislio divna katolička porodica, a u pozadini je bilo svega i svačega. Sjećam se taj dan kada sam došla nenajavljeno, u kuhinju za vrijeme ručka je bio lonac na šporetu, ništa kuvano, sve čisto i uredno. Znamo mi svi koji kuvamo da je hrpa suđa i tanjira, tamo je u to vrijeme bilo barem 10 ljudi. Kada sam pitala šta imaju za ručak odgovor sam dobila ‘Nisu se oni ovde došli najesti, već umrijeti, nije ovo hotel'….te riječi mi i danas odzvanjaju u ušima i nisam mogla vjerovati, pravdali su se da su oni već pojeli ručak, a vrijedna kuvarica ili ta vlasnica je već sve oprala i pospremila…..”, nastavlja.

Kaže da je u to vreme finansirala privatni dom od svoje plate, jer njeni roditelji nisu imali finansijskih sredstava. Kada je došla po baku da ju odvede kod javnog bilježnika kako bi joj dala punomoć na mirovinu od 1.500 kn i tamo je dobila opomenu od javnog bilježnika.

“Rekla mi je da jako dobro zna šta mi mladi radimo, vodimo te starce da potpišu punomoć kako bi mi trošili njihov novac, kada sam rekla da mi trebaju da platim njihov smještaj nije mi vjerovala. Morala je izaći iz kancelarije kako bi nepokretna baka koja sjedi u autu dala svoj potpis prstom, jer više nije imala snage da se potpiše”, prepričava.

“Plaćala sam nekoliko mjeseci njihov smještaj i nadala se njihovom oporavku i oporavku svoje porodice kako bi ih vratili kući i dalje se brinuli za njih, svaki put kada smo došli u posjetu svi ti stari ljudi su bili dezorijentisani kao da su ih našopali nekim tabletama. Došli smo u jednu posjetu kod bake i dede, on je bio pokretan i sjeo s nama u neki dnevni boravak, pričao je da je dobro, ali njemu po licu se vidjelo da nije, samo je pričao da nas je želio vidjeti još jednom, da mu čuvam grobno mjesto i stalno idem na groblje, obećala sam da hoću. Za vrijeme te priče moj deda (koji je bio očuh od moje majke, ali meni je bio deda cio život) preminuo je ispred moje majke i mene, samo je zatvorio oči. Pozvali su svoju neku porodičnu ljekarku koja je konstatovala smrt. Još i danas ne mogu vjerovati da je preminuo tamo nakon mjesec dana boravka”, napisala je. Nakon nekoliko sedmica kaže da su otišli po baku.

“Opet sam došla nenajavljeno i rekla da baku vozimo kući. Ta vlasnica se izvikala na mene i mamu šta ćemo mi s njom, rekla sam da joj obuče njenu garderobu i idemo kući. Rekla je da nema nikakve njene garderobe, da je pokopala neku ženu u njenoj garderobi, jer je imala naljepši kostim i cipele u ormaru. Baka je imala barem 20 kg manje nego kad smo je ostavili tamo, bila je kost i koža”, navodi dalje žena.

“Sjećam se jedne bake u sobi kada sam svoju vozila kući, samo tiho mi je rekla ti si svoju baku spasila. Nema veze ne trebe nam roba, treba mi moja baka da je odvedem kući, rekla je vozite je u pidžami. Imala sam ćebe u autu i stavila je u toj njihovoj pidžami u auto, pidžama je na sebe imale nešto našiveno na rukama i nogama, kada sam pitala šta je to, rekla je vlasnica da ih lakše okreću.

Baka je imala dekubituse po cijelom telu od ležanja i tada sam prvi put sa 25 godina saznala šta su dekubitusi. Imali smo sreće kada smo je doveli kući da nam jedna žena pomaže, koja je znala kako ju pravilno okrenuti, okupati i nahraniti. Nakon nekog vremena situacija se pogoršala i baka je završila u bolnici u Duga Resi, gdje je preminula. Želim reći da su mi trebale godine da ovako nešto napišem, jer je prevelika tuga za njima kako su nam bili dobri, pružili puno ljubavi, topline i sreće, ali se ponekad dogode situacije da se ne možemo pobrinuti za svoje najmilije i osuđeni smo na neke domove, a ne znamo šta nas čeka. Dobra strana priče je Sv. Antun u Karlovcu, Dom za starije i nemoćne Moj drugi deda kada je baka preminula 2006.godine molila sam ga da prikupim dokumentaciju kako bi ga mogla prijaviti u državni dom gdje sam znala da neće prolaziti nešto ružno. Bio je jako ljut na mene, jer sam ga htjela smjestiti u dom. Razgovarala sam s njim i rekla da mi je samo bitno da ga prijavim, ako se dogodi situacija da neće moći živjeti sam ili se neće moći brinuti za sebe. Trebalo mi je dvije dobre godine da pristane da ga prijavim i sada je već nekoliko godina u domu. Kada je i dobio mjesto, još je bio pokretan, sam kuhao, išao u kupovinu, ali kada su krenule povrede i oporavci, sam je tražio da ide u dom. Sada ima 87 godina, svoju tamburicu i prijateljicu Katu u domu, svaki puta kada odem u posjetu vidim da je sretan, ima na sebi čistu i lijepu odjeću, ima svoje lijepe ispeglane košulje….hoda uz pomoć hodalice ali ide do svoje prijateljice

Mami, tati i svekrvi ne smijem niti spomenuti Domove za starije iako su svi 60+, nadam se da ću biti zdrava i živa da im pomognem da svoju starost dožive u svojim domovima”, ispričala je čitateljica.

Možda vam se svidi

avatar