Gradu za rođendan: Iz Kaknja sam, ako ti se ne gadi…

– Odakle si?

– Iz Kaknja, ako ti se ne gadi.

Često izgovorim ovu frazu kad me ljudi iz drugih gradova pitaju odakle sam.  Čisto da preduhitrim njihovu suviše čestu potrebu da se našale na račun malog grada i njegovog imena. To me čini gordom, jer meni se moj grad ne gadi.

Dobro, ponekad nam se gade ljudi, ali mi se moj grad ne gadi. Hvala mu.

Ljudi odlaze žaleći se na politiku, radna mjesta, na privilegirane, na tok rijeke, na visinu mosta, na neravnu liniju na kolovozu, na komšijina zatamnjena stakla, na cijenu malina, na zagađenje, na štošta. Dok raste to lično nezadovoljstvo, jedini zaključak s kojim liježu i bude se – jest misao kako ne vole Kakanj.

Foto: Kakanj-X

I ja sam to radila, al’ može mi se oprostiti jer nisam imala pojma baš onda kad sam mislila da imam.

Žalim se i ja, ali ne na Kakanj. Jer njega će biti i kad nas ne bude. Eto koliki smo, odnosno, eto koliki nismo.

Rođena sam u dolini Trstionice, al’ povukla sam gorštačku krv iz Trnovaca, odakle je moj dedo rahmetli. Uz takvu krv ide ljubav prema grumenu zemlje, prema onom brdu koje bi mi mahnulo u cik zore, jer svako jutro kad pogledam kroz prozor ugledam Usijel. Pred očima mi. Rasla sam na Hrasnu, sa Usijelom pred očima. To je imalo svoje čari.

Volim nas!

Od stolnog mjesta Kraljice Katarine, do najdubljeg nalazišta crnog blaga.

Kako da ne volim mjesto gdje sam iznikla dva puta. Onda kad sam postala, i onda kad sam osjetila čistu ljubav prema historiji i sadašnjosti Kaknja.

Vjerujem, sve i da sam se rodila bilo gdje drugo, kad tad bi me onaj mlin u Obrima povukao svome kolu. Sjednem na bicikl, a Salko rahmetli stoji ispred mlina i smije mi se k'o vlastitom djetetu.

“Pazi na krivini, da ne odletiš pod auto!” – upozori svaki put, a meni nikad nije bilo pravo. Salke više nema, a mlin stoji.

Kad prošetam tom ulicom, svaki put u glavi čujem – pazi na krivini. Sad stvarno pazim.

Radujem se kad ugledam konja kako pase pored stadiona Mladosti. Kao dijete su me puštali da mu nosim kocke šećera a zauzvrat bih ga gledala u oči, izbliza. To je Kakanj kojeg mi niko ne može oduzeti i oteti. To je moja verzija, moja strana priče.

Kad ugledam sahat kulu, ponovo imam 16 godina, i ponovo čekam prijateljicu da idemo na kafu, na naš izgovor za razgovor.

Ne zaigra meni srce zbog sjete, nego iz ljubavi. Mada, bilo bi previše da me vidite kako grlim kulu. Doduše, nisam to probala, al’ imam želju.

Sramim se činjenice da sam ikad i pomislila da ne volim svoje mjesto. A jesam, bezbroj puta, jer nisam imala pojma.To sam i rekla sebi – nemaš pojma.

Koliko nas će sjesti sa sobom, i reći sebi da nema pojma, pa onda okrenuti ploču?

A nije teško, samo su nas podizali i odgajali i školovali na lažima i zabludama, pa se svaki psihički napor čini nedostižnim a svaka promjena skoro pa nemoguća.

Otreseš toksične savjete i umni rad neće više biti napor nego zadovoljstvo.

Djetetu koje sam bila – oprostila sam u tren oka, jer to dijete nije znalo što zna sad. Srećom, dedo je znao da tiha voda brijegove valja, pa je bio strpljiv. Vjerovao je da će doprijeti do mene. Tako i bi.

Mali smo za velike podvige, ali rastemo na poseban način. Nismo više siva mrlja, nismo ni blijedi ni isprani. Živnuo Kakanj, živnulo sve u nama.

Foto: Kakanj-X

Prođem kroz manja mjesta, i ruku na srce, tmurna su. Na izdisaju. A voljela bih vidjeti nasmijana lica, strpljive šofere, šaroliku okolinu, ali toga nema pa sam naprosto prestala razgledati dok putujem kroz njih.

Danas je dan naše općine, a opet, slavim nas tako često, ambasadorski, da mi srce stalno bude puno. Hvalim se našim Ponijerima, Kraljicom, malinama, dobrim kafama, ljudima koji sve manje žele slušati trač, oranicama koje ne ostaju prazne. Najviše hvalim svog dedu, rahmetli dedu. Zaboravim da nije tu, jer toliko često mi je u mislima da nisam ni osjetila fizičko odsustvo.

Foto: Kakanj-X.com

Hvalila sam ga i za života, jer on je u mojoj duši i posijao poštovanje prema našem krajoliku i običajima. Dao mi je ljubav i prema znanju, i prema zvanju, i prema ljudima, i prema životinjama, ali me zauvijek riješio velikog tereta – mržnje prema mjestu iz kojeg sam ponikla, i ohrabrio me da se Kaknju rado vraćam i kad ne budem imala nikoga u njemu. Imam zemlju pod nogama, i ugalj pod zemljom. Meni dosta i za danas, i za života.

 

(Emina Imamović / Kakanj-X)

Možda vam se svidi

NAPOMENA:Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Kakanj-x.com. Portal Kakanj-x.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Kakanj-x.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

avatar