Foto/Mario Lukajić sa broda: Ne mogu pristati na polovične kompromise jaranskog poluživota u BiH

Mario Lukajić, poznati glumac iz Banjaluke i jedan od osnivača Gradskog pozorišta Jazavac prije nekog vremena otišao je raditi na brod. Lukajić je izdvojio vrijeme da nam direktno sa broda ispriča svoje iskustvo, razloge odlaska, planove, ciljeve… A posao nam je i fotografije nekih mjesta koje je obišao, piše Buka.

Na pitanje zašto je otišao, i to još na brod kaže da je čitajući i slušajući vijesti u BiH “o pozitivnim izvještajima odgovornih politika koju vode prema mladima”, posumnjao u  opšte-društveni poremećaj za koji farmaceutska industrija još nije pronašla lijek.

“Nije mi preostalo nista drugo nego da čekajuci, prepoznam još koji simptom brainfucking-a ili u našem narodu poznatog poremećaja kao ‘jebanje u zdrav mozak’. U iščekivanju dobrobiti za mlade već sam prešao starosnu granicu i iskreno, te  i pomalo sebično, nisam više mario za odgovornu politiku prema mladima. Logično, nisam više pripadao toj kategoriji”, kaže Lukajić za BUKU.

Lukajić kaže da se za njega ne može reći da je bio pasivni posmatrač društva u kojem je živio. U međuvremenu je postao prvi “vlasnik” diplome Akademije umjetnosti u Banjaluci, master diplome Univerziteta umetnosti u Beogradu, otac dvoje djece, osnivač pozorišta i sportskog kluba, te je postao i stalni i lojalni član Zavoda za zapošljavanje od 2005. godine.

“Razmišljam kako bi bilo dobro da u reformi penzionog sistema regulišu penziju nakon navršenih 20 godina čekanja na birou Zavoda za zapošljavanje. Super, taman da nagulim iz zemlje i za 10 godina  se vratim u zemlju bez pomenutih simptoma najmasovnijeg poremećaja današnjice. Ne mogu reći ni da je cijelo ovo vrijeme bio nezaposlen, jer sam radio za dvojicu, nekad i trojicu. Jedino što sam imao sa ostalim članovima Zavoda jeste otvoreni bankovni račun bez mjesečnih uplata… I tako, u tom raspoloženju digao sam jedra, nakon 10 godina čekanja. Isti kao oni koji su decenijama odlazili iz naše zemlje u nadi da će pronaći ono što nisu mogli tamo gdje su se rodili ili barem proveli veći dio života”, priča Lukajić.

Kaže da je danas svejedno zašto je otišao, jer je godinama pokušavao ostati i nadao se životu dostojnom civilizovanih ljudi.

“Negdje nakon 20 godina života u Banjaluci i ličnom preispitivanju sam shvatio da se nisam mogao integrisati u to društvo, iako govorim isti jezik i pored ostalih kulturoloških sličnosti koje sam nosio u sebi. Zanemariću moje obrazovanje, vaspitanje, i moralne principe, jer ionako nisu bitni u BIH. Zašto? Shvatio sam da ne mogu pristati na polovične kompromise jaranskog poluživota u Bosni i Hercegovini i tad sam već odlučio da odem. Na urbanu legendu ‘Biće bolje’ nisam više mogao da čekam. Ni bolje, ni biće”, kaže Mario i dodaje što bi Dis rekao:“ Nikad bolje, nikad biti neće…”.

Ističe da danas preventivno odmara “u oker boji odbljeska sunca od okean, neobičnim oblicima  nebeskog plavetnila stopljenim sa nemirnim talasima  negdje na horizontu i više ne mislim o zemlji iz koje sam otišao sa blagim osjećajem bola u predjelu slabina”.

“JAZAVAC ĆE UVIJEK BITI DIO MENE”

Lukajić kaže da je u Gradsko pozorište Jazavac uložio mnogo energije, znanja, ideja, materijalnog i nematerijalnog i uvijek ga je doživljavao kao svoje dijete. Trebalo ga je izvesti na put, preživjeti  godine neizvjesnosti i konačno ga gledati kako živi i raste. Za mene je najveća radost kad vidim pun Jazavac, publiku kako uživa u predstavama, a mlade glumce u igranju.

“Nisam napustio Jazavac, on je dio mene, a nakon ovog mog iskustva sa broda možda će Jazvac biti mjesto gdje će se igrati mjuzikl, pravi mjuzikl. Jazavac je uvijek bilo mjesto pozitivne, kreativne energije i novih ideja. Respekt svima koji su doprinijeli njegovom otvaranju i radu svih ovih godina, ističe Lukajić.

Napominje da je na brodu dobio drugi ugovor, a kako je, to znaju samo oni koji su radili na brodu. “Lijepo je doživjeti razna skrivena mjesta planete Zemlje i  uživati u njima, a teže je sve to raditi usamljen i udaljen od najbližih, dragih, osoba koje su bile uvijek tu negdje sa vama. Potrebna je velika psihička stabilnost da bi se sve to podnijelo. Postoje krize koje treba preživjeti i nastaviti dalje. I kako kaže jedna pjesma ‘Daleke obale’: Ne bojim se juga, ne bojim se bure, ne bojim visine, dubine ni dna”, kaže Mario.

Ističe da od početka rada na brodu radi u pozorištu, ne kao glumac na sceni, već kao  tehnički stage staff. “Poređenja radi, pozorište u kojem radim ima 880 mjesta i na  četiri je etaze, tehnički opremljeno najmodernijom opremom za izvođenje mjuzikla, koncerata i drugih zabavnih događaja. Osjećaj je kao da ste na Brodveju ili Vest end-u. Pored toga imamo i leteće predstave takozvane ‘flying show’. To su predstave koje traju do 10 minuta i izvode ih plesači koji lete na sajlama sa dvanaestog sprata i izvode koreografiju uz određenu muzičku podlogu. Jako je efektno, zanimljivo i jedna je od najzanimljivijih stvari koje radim dok ih pratim”, kaže on.

Mario kaže da je za vrijeme boravka na brodu upoznao mnogo zanimljivih ljudi, umjetnika, pjevača, plesača, akrobata, stendap komičara, hipnotizera, muzičara svjetske klase koji rade na najznačajnijim mjestima zabave na svijetu. To je veliko iskustvo za njega i tek sada vidi kolika je industrija zabave.

“Moja radni dan izgleda otprilike ovako. Ustajem do 9h, poslije doručka imam probu za predstavu koja se igra tog dana naveče i to traje do 12 ili 1 sat. Ručak je do pola dva. Oko 6 časova naveče su pripreme za predstave koje se igraju te večeri. Uvijek se igraju dvije predstave od 7 i od 9 sati. Kad se završe predstave scena se rasprema i priprema za sutrašnji program. Na spavanje ne idem prije ponoći. U toku dana imam  vremena za podnevni odmor, trening ili učenje i poslije posla za druženje sa kolegama u baru  ili na otvorenom dijelu broda koji zovemo ‘open dek’”, kaže Lukajić.

Ako je dežurni, a to je, kako kaže, svakih deset dana onda ima dodatne obaveze koje traže vrijeme, ali ne i fizičku aktivnost, odnosno, “što bi naš narod rekao ‘opušteno’”.  Lukajić nam je rekao da je zarada na brodu različita i da zavisi od pozicije, odjela u kojem se radi i ličnog angažovanja. Neki minimum čistaca na brodu je oko 700 do 800 američkih dolara. Ostali poslovi su više plaćeni, a zarada ide i do nekoliko hiljada dolara. Sport staff, cruise staff, stage staff imaju od 1.150 do 2.000 američkih dolara. Konobari, kuhari, spremači soba imaju oko 1.000 bez napojnica koje mogu da iznose i do 1.000 mjesečno. Osobe na menadžerskim pozicijama imaju platu od 2.500 do nekoliko hiljada dolara. Budući da je američki dolar toliko porastao plate su mnogo veće od onih u zemlji i trenutno je dobro raditi na brodu”, ističe on.

Lukajić kaže da je sa prvim ugovorom plovio Pacifikom od Aljaske do Australije. Prošao je Havaje, Tahiti, Bora Boru, Bali, Novi Zeland, oplovio Australiju, ostrva Nove Kaledonije, najljepše i najskrivenije plaže Vanuatua. Sa drugim ugovorom je krenuo iz Nju Orleansa prema Karibima. Dalje ide u Meksiko, Jamajku, Kajmanska ostrva, St.Martin, St.Thomas, pa prema južnoj Americi, Arubi, Boneru.

“Budio sam se u mjestima i zemljama za koje nisam znao da postoje, a ni sad ne znam gdje će me more odnijeti. Vjerujem da će poslije ovog teksta mnogo ljudi poželjeti vidjeti Havaje, kupati se na Baliju u Indijskom okeanu, tražiti zlato na Aljasci, slušati jazz u Nju Orleansu, posjetiti tvornicu ćokolade na Novom Zelandu, ručati na Sidnej tornju, jesti mango na Tahitiju. Moj je savjet da probajte brod. To je najbolja stvar koju vam mogu preporučiti, pogotovo mladim”, napominje naš sagovornik.

Na kraju Lukajić kaže da je kruz industrija posao budućnosti, jer se grade novi, veliki, brodovi sa kapacitetom do 10. 000 ljudi. “Dakle posla će biti uvijek. Uz to besplatno putovanje oko svijeta sa gomilom lijepih trenutaka i novih prijatelja. Sve u svemu, bolje od onoga što trenutno imate i što vam nude i obećavaju na izborima. A planovi, hm… Ostali su u BiH, njih sam namjerno zaboravio staviti u torbu”, ispričao nam je Mario Lukajić.

Možda vam se svidi

Comments are closed.