Faraon, piramide i robovi.

Prije nekoliko godina sam se slučajno obreo u jednom malom gradu u Srednjoj Bosni. Sticajem okolnisti, znao sam načelnika i odlučio sam da ga posjetim. Sahat i nešto do dogovorenog termina, ljeto, vručina i prilična dosada. Na obližnjoj džamiji zauči ezan. Pohitah da se osvježim, radostan što će mi brže proći vrijeme. Tu ugledah njega, svog budućeg prijatelja.

Reče mi da se zove Hadis Sejfić. Kažu da je prvi utisak najvažniji. Moram priznati da sam ja bio oduševljen. Visok, lijep, zgodan sa izrazito plavim očima. Bio je sve ono što ja nisam. Bog svima da nešto što je vrijedno. Nekom lijepu narav, nekom dobro srce, nekom lijepo tijelo. Za ovo zadnje ja sam ostao poprilično uskraćen. Nisam zgodan, onizak, ruku na srce više ružan nego lijep, a i pamet poprilično upitna. Zato su me poput magneta privlačili ljudi koji su snažni i visoki. Upoznasmo se i postasmo prijatelji. Velika riječ koju često olahko izgovaramo. Družili smo se nekoliko godina i ja ne vidjeh na njemu ništa ružno. No, ne kažu džaba ljudi da slijepci ponekad bolje vide od ostalih. Očima gledamo a u mozgu se stvaraju slike.

 Zbog toga nas oči vrlo često zavaraju, jer šta god vidjeli naš mozak registruje samo ono što mi želimo. Govorili su meni ljudi da moj prijatelj nije baš onakav kakvim se predstavlja, da radnike tretira poput robova, da hoće slagati, potvoriti, da je lokalni kabadahija sklon alkoholu i nemoralu. Ali ja nisam vjerovao, oči su vidjele samo ono što je mozak htio da vidi. Jedne noći usnih san, više noćnu moru, koja me probudi u gluho doba. Moj drug Hadis mi se ukaza u liku faraona na prijestolju. Iza njega ogromna piramida. Radnici, robovi trče da ispune svaku njegovu želju. Pisari mu pišu knjige, sluge ga obasipaju novcem i zlatom, a vjerski velikodostojnici mu ljube skute. Poreznici skupljaju za njega vrijedne kože a robovi zidaju piramidu koja se uzdiže do neba. Vidim ga, on ljut, smrkuta pogleda, neveseo. Upitah ga, što si ljut? Zar nemaš sve što bi mogao i poželjeti. „ Nemam ono što bi najviše volio”, odgovori mi on srdito. „ Volio bih da budem Bog, da određujem ljudima nafaku, i koliko će ko živjeti. Osim toga, ima jedan tamo insan i on me se ne plaši”. „Sve sam učinio da ga uništim, a on se ne pokorava. To me ljuti više od svega, jer dok ja njega proganjam i smišljam spletke protiv njega, nemam vremena da uživam u bogatstvu. I sve dok je on živ ja nikad neću biti pravi faraon”.

Probudih se u gluho doba noći i više nema sna. Vrijeme do jutra provedoh razmišljajuči. Jesam li dužan za svaku kahvu koju je on platio tražiti oprost i halal od svih njegovih radnika. I ne samo to, koliko ja ustvari poznajem faraona? Koliko beskrupuloznih ljudi koji gradeći svoje carstvo uništavaju hiljade života? Prestadosmo se družiti. Nismo više išli na ista mjesta. Kod svih prekida je interesantno što mjesta koja ste skupa posjećivali postaju emocionalne zamke. Tako uspješno izbjegneš susret sa drugom osobom, bez obzira što se krećete na malom prostoru. Svatih, nije on moja jedina životna greška, ali je bio vrijedan pouke. Star sam ja za nova prijateljstva. Valja čuvati one stare i provjerene prijatelje. Odoh ja sa Ševalom na kahvu a vi mi ostajte živi i zdravi. I još nešto, čuvajte se faraona.

Možda vam se svidi

Comments are closed.