Eh, Bejdo draga

Dervo, bolan, što si se toliko zagledao u taj kijamet od pljuska? Zar se toga nisi nagledao svih ovih mjeseci? Hajde, sjedaj, ohladi se kahva, hoću da ti pripovidim noćašnji san.

Opet sam sanjala naše selo i našu kuću. Često ih sanjam. Sanjala sam i našu avliju, ali ti to ne kazujem svaki put. Noćas sam ih usnila kao nikada do sada. Sve je bilo jasno i razgovjetno na sunčanom danu. I naše komšije sam lijepo razabirala i čula njihove glasove onako kako ih znam i pamtim. Čula sam i dječiju galamu, dozivanje i podvriskivanje. Na plotu je u podne zakukurikao Mušanov horoz. Čuo se i ezan sa džamije. Prepoznala sam hadži-Ragibov glas. Bog zna da li je džamija i sada u selu i da li je hadži-Ragib još u životu? Selom je prošao i veselnik Ahmica iz Podgaja sa svojom tamburicom. Zaustavi se pred našim avlijskim vratima pa doziva čas tebe, čas mene:
Dervo, daj mi jednu cigaru, uvijek mi dadneš! Dervinice Bejdo, gladan sam. Iznesi mi nešto! Dervo, Bejdo, što šutite, što se ne javite, kad ste nestali? Zar i vas više nema u selu?
A naša avlija sva u cvijeću, bejturan se razgranao; otkinem grančicu, protrljam je i primirišem. Nisam znala da se i miris može usniti. To ti je živa istina. Miriše isto kao kad ga i na javi protrljaš i prineseš nosu. Ista stvar i sa ruticom. Kadifice i katmeri rascvjetani i nekako veseli, isti onakvi kakvi su ostali iza nas kad smo morali bježati i živu glavu spasavati. Moja ženska pemet nikako ne može dokučiti što nas Bog dragi tako kazni? Što smo to mi toliko zgriješili da nam uzme sve osim ovog žalosnog života i baci nas u ovu zemlju gdje je sve nekako naizvrat? Ovdje Sunce nije kao naše. Izjutra se pomoli veliko kao ona naša sinija. Toliko je i kad zalazi, a opet ne grije kao ono naše, kad sine iznad Vraninog brda i kad zalazi za Orlove stijene. Sjećaš li se koliko smo se ovdje namučili da odredimo gdje je Kibla i kud se okrenuti kad namaz treba obaviti? A avliju nijednu ne možeš vidjeti. Ovi ovdje, boj se, i ne znaju šta je avlija, u avliji cvijeće i malo hlada gdje se može sjesti, odmoriti i u miru kahvu popiti. Ništa toga nema. Ne daj mi, Bože, ovdje kosti ostaviti! Jesi li ikada pomislio i je li ti na pamet palo da bi smo mi ovdje, u ovoj tuđini, mogli i umrijeti. Bog nam nije dao evlada, ko bi se pobrinuo i kosti nam prenio u naše greblje ispod Omeraginog gaja da tamo Sudnji dan dočekamo sa našom rodbinom i našim komšijama. Umremo li ovdje ko će doći do mezarja i Fatihu nam proučiti? Niko, Dervo dragi. Niko!
Eh, Bejdo moja, šta ti sve neveselo i tužno nadoveza na svoj lijepi san o našem selu i našoj avliji? Ne sluti smrt, neće rat i ova naša nesreća vječno trajati. Vratit ćemo se mi u naš lijepi kraj, i mi i ostali naši protjerani svijet. To mi govori i Turčin Hajdar kad svratim u njegovu čajdžinicu. Lijepo se obraduje kad me ugleda: – Mašala Bošnjak! Bujrum, bujrum – Iznese mi kahvu, sjedne kraj mene, malo pošuti, a onda me počne tješiti: – Sabur, Bošnjak, sabur! Vidio sam, kaže, na televiziji, da se dobro borite i da će sve, uz Božiju pomoć, na dobro izaći.
Fin čovjek, razgovori me malo i dušu mi razgali. A vidim da ni njemu nije lahko, iako nije izbjeglica kao mi. Žena mu i djeca nisu ovdje s njim. Kaže mi da ih često sanja. Obiđe ih za svaki bajram i jednom-dva put između bajrama. Pri rastanku se uvijek rasplaču i to mu bude najteže.
Svako ima neku svoju muku, znam ja to, ali ima li veće muke od naše? Taj Hajdar uvijek može da se vrati na svoje i među svoje i sve će naći onako kako je ostavio.
Pravo kažeš. A šta ćemo mi, jadna nam majka, zateći kad se vratimo? Neće zar biti kao u snu od neku noć kad si me prodrmala i probudila? – Probudi se, šta ti je? Što tako teško dišeš i šta to nerazgovjetno govoriš?
A sanjao sam da sam u našim lijepim Krakovićima, da je ljeto i ja s kosom na ramenu na onu našu livadu da travu kosim. Poranio dok je rose i dok je hladine. Livadu nikako da nađem. Nema ni nje ni jabuke u međi u čijem hladu se odmorim i kosu otkujem kad se istupi. Gledam, čudim se i sebi ne mogu da dođem. Iznenada se pomoli neki odrpani neznanac sa stadom ovaca. Neljubazno me upita ko sam i šta to razgledam. Lijepo mu kažem da sam ja Dervo, tu iz Krakovića i da sam došao kositi svoju livadu
Kakvi Krakovići? Sela s tim imenom više nema. Ne postoje ni Krakovići, ni ikakav Dervo iz Krakovića. Ne postoji ni Dervina livada. Vidiš li ove ovce? Livada je njihova. Moj pokojni ćaća je imao običaj kazati: – Čije ovce, toga i livada – Toga zakona se i ja držim, a ti, dragi si moj, samo budan sanjaš o selu kojeg nema i o livadi po kojoj moje ovce pasu.
Podviknem ja na njega i hoću da zamahnem onom kosom, ali svog glasa ne čujem. Grlo mi suho, mučim se da mu kažem da izmišlja i laže, sve uzalud. Tad me ti prodrma i probudi. Budnom glas mi se vrati: – Ti meni da kažeš da mojih Krakovića nema i da ne postoji nekakav Dervo iz tih Krakovića i da je livada onoga čije ovce po njoj pasu!? Ko si ti?
Dervo, bolan, dođi sebi! Kome to govoriš – rekla si – bezbeli te ružan san muči? Dodat ću ti čašu sa vodom, popij, priberi se.
Otpivši dva-tri gutljaja duboko sam uzdahnuo: – Teška li sna, majko draga! Koji li je ovo put da me ovako teški snovi more i onda danima progone i ponovo na oči izlaze?
Hajde, smiri se, Bog će dragi sve na dobro okrenuti. Znaš da se kaže: San je laža, a Bog je istina. On će s nama providiti onako kako je najbolje. Rekao ti je to i onaj Hajdar. Nećemo dovijeka slušati ovu kišu. Čuj kako pljušti. Ovo nije naša kiša. Ima u tebi još snage, kosit ćeš ti onu livadu što si je maloprije sanjao i ne može biti da Krakovića nema i naše lijepe avlije u njima i moga cvijeća u avliji.
Eh, Bejdo draga, iz tvojih usta u Božije uši! A, istinu da ti kažem: Ova kahva mi je gorka i sve mi je gorko otkako smo se, našom nesrećom, našli ovdje. A kad se, ako Bog da, vratim u naše Krakoviće i bez šećera će svaka biti slatka i sve će biti slatko. Gledat ćemo našu kišu, izlaske i zalaske našeg Sunca i radovati im se

Možda vam se svidi

Comments are closed.