Doktorica koja je pobijedila COVID-19: Krvnu plazmu trebaju dati svi koji su izliječeni

Nakon što je u aprilu preležala koronavirus, dvanaest dana provela u privremenoj bolnici i još četrnaest u kućnoj izolaciji, dvadesetsedmogodišnja Nišlijka Anđela Ognjanović, ljekar po profesiji, donirat će krvnu plazmu jer se, kako kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA), “protiv opasnog virusa moramo boriti svim sredstvima“.

Nada se da je njena krv sada dovoljno bogata antitijelima i da će pomoći teže oboljelima od COVID-19, kod kojih će se primijeniti terapija krvnom plazmom. Iako je imala samo lakše simptome, ne smatra da je ova bolest imalo bezazlena. Čim je osjetila povišenu temperaturu, jaku glavobolju i opću slabost i malaksalost, to je prijavila kolegama na Klinici za dječje i interne bolesti, gdje skoro godinu dana radi kao specijalizant.

– Nakon toga sam vrlo brzo bila testirana, odmah sutradan sam otišla da mi uzmu bris grla i nosa, nekoliko dana nakon toga stigli su rezultati, koji su ispali pozitivni, i istog tog dana su me zvali iz Centra za bolničke infekcije da me obavijeste da moram biti smještena u neku od privremenih bolnica – kaže Anđela.

Nije je uplašilo to što je potvrđeno da ima bolest protiv koje se bore ljudi u čitavom svijetu, ali misao o tome da je možda inficirala svoje ukućane – jeste.

– U trenutku kada su mi telefonom javili da sam pozitivna, prvo sam osjećala veliku zabrinutost za svoje roditelje pošto živimo u istom domaćinstvu iako smo se trudili da nemamo bliski kontakt. Odvojili smo odmah posuđe, svako koristi odvojeno, ali tu je zajedničko kupatilo, kuhinja, iste prostorije, i zato me je bilo strah da im ipak nisam prenijela – navodi Anđela.

Dok je o tome razmišljala, pakovala je stvari čekajući prevoz do privremene bolnice, s obzirom na to da je republički Krizni štab za suzbijanje zarazne bolesti COVID-19 nekoliko dana ranije odlučio da kućno liječenje inficiranih koronavirusom više nije moguće i da svi oni moraju biti izolovani.

– Nakon dva, tri sata došao je kombi koji je prevozio pozitivne ljude. Pokupili smo još par starijih žena i onda su nas prvo odvezli u halu Čair. Međutim, tamo nije bilo mjesta, pa smo išli na Infektivnu kliniku da infektolog procijeni težinu kliničke slike, i pošto sam ja imala blaži oblik, on je odredio da treba da idem u Studentski dom pored Medicinskog fakulteta – ističe Anđela.

Ni drugi pacijenti smješteni sa njom u Domu nisu imali teške simptome, pa je većini najveća briga bila kada će biti otpušteni kućama.

– Bilo je dosta starijih osoba koje su imale sličnu kliničku sliku kao ja, znači, neke blage simptome. Recimo, jedna baka od osamdesetak godina, koja je bila sa mnom još u prevozu, nije imala nikakve simptome, a bila je pozitivna. Svi oni jesu bili zabrinuti, ali s obzirom da nisu imali neke posebne tegobe, mučilo ih je to što su zatvoreni tamo – kaže Anđela.

Dani nisu tekli brzo, ali su joj u toj situaciji pomagali pozivi prijatelja i kolega koji su joj čak slali i poklone. Jedva je čekala testiranje.

– Testirana sam, sjećam se tačno, na Uskrs, i sutra po podne su mi javili da sam negativna. Rekli da mi da ću sutradan da idem kući, dok se pripremi otpusna lista. Ja sam se tamo već bila odomaćila poslije 12 dana, nije mi bio problem da sačekam do sutra, a onda se desilo da su me u toku noći probudili, u četiri noću, da mi kažu da je stigao prevoz i da idem kuć – prisjeća se Anđela.

Možda vam se svidi

Leave A Reply