Cvijeće je njegov mir!

Na ulazu nove samačke zgrade u Kaknju (danas zgrada javnih preduzeća, op.aut) vidi se bezbroj saksija sa raznobojnim cvijećem. U hodnicima, stalcima, cvjetovi svih vrsta. Onome ko prvi put uđe u ovu  zgradu,  a ne zna čemu ona služi, učini se da je došao u neku botaničku baštu. Ako potražite domara zgrade Ivana Petrušića odmah ćete saznati o čemu se radi.

Ivan Petrušić, plavokosi i tihi domaćin, u cvijeću je našao svoj mir, užitak i smisao. Razgovor sa njim, tih i ugodan, kao da sam po sebi otkriva tajnu ljubavi prema cvijeću. Kao domar samačke zgrade u Bjelavićima, poslije bolesti 1959. godine, počeo je da gaji cvijeće. Uporno i strpljivo. Radovao se svakom novom pupanju i cvjetanju. Svakoj novoj vrsti cvijeća koja je ukrašavala prozore i hodnike sa velikim brojem stanara.

Kao svaki početak i ovaj je bio težak. Neki mladi radnici-stanari nisu u tome vidjeli „ništa važno“, ni lijepo, pa su lomili stabljike i uništavali dugotrajni strpljivi trud svog domara. Ali Ivan nije odustao. Kako sam kaže, već je bio „zaljubljen u cvijeće“. U njegovom rastenju nalazio je ono što mu je bolest oduzela.

Kad je prešao u novu samačku zgradu, nastavio je da gaji cvijeće. Uskoro su i u Rudniku uvidjeli od kolike je koristi cvijeće po hodnicima, koji bi bez njega bili samo „tuneli“. I počeli su da razumiju i pomažu. Ivanu, koji je do tada iz svojih sredstava nabavljao posuđe za cvijeće, umjetno gnojivo i sjeme, dodijeljeno je 80 hiljada dinara za nabavku posuđa, kako bi samačka nastamba bila još ljepša. To ga je mnogo obradovalo i dalo mu još više poleta. Naišao je na razumijevanje koje je toliko čekao. Sa svakim novim cvjetanjem. Stanari, rudari, puni su hvale za ovaj domaćinov „hobi“. U časovima odmora oni sjede u hodniku i uz kolone raznobojnog cvijeća osjećaju se ugodnije.

-Mnogi me pitaju – priča Ivan – da li mi je dosadno svakog dana voditi brigu o cvijeću. Danas imam oko 32 vrste cvijeća, za 12 njih još ne znam imena, dok sam za ostale našao u raznim knjigama. Imam preko 150 saksija. To valja svakodnevno zalijevati, presađivati i gajiti. Ustajem svakog dana u pola pet ujutro i već do sedam sati završim posao oko zalijevanja. Poslije podne presađujem i stavljam umjetno gnojivo. Sve u svemu, utrošim preko tri sata. Ali nikada mi nije teško. Danas pogotovo jer sam naišao na razumijevanje i interesovanje drugih za cvijeće. Mnoge kakanjske domaćice dolaze kod mene po sjeme, „pelcere“ i savjete. Uvijek sam obradovan kada vidim da još neko osim mene voli cvijeće. Rado im pomognem.

Pozdravili smo se sa Ivanom, tihim ljibiteljem cvijeća, raznobojnog i bujnog. Nestao je iza visokih rascvjetalih stabljika oleandera na ulazu u zgradu i utonuo u svoj mali svijet rascvjetale tišine.

Preneseno iz : Glas rudara, broj 12, 20. septembar 1963.

Možda vam se svidi

Comments are closed.