Crno-bijeli retrovizor

Ljeto je na izmaku. Dosadna jesen već šalje naznake da uskoro stupa na snagu. Ko se ,,smočio” – ,,smočio” se, za ovu godinu nema više. Godišnji odmori su gotovi i utiske s ljetovanja već lagano spremamo u album uspomena. Sad slijedi izazov: Hoćemo li uspjeti vratiti kredit i dugove prije nego što izblijedi morski ten koji nas je i koštao tih minusa na računima? Naravno, ovdje govorim o srednjem staležu, ako takav uopšte još uvijek postoji.

Ako i ne postoji, svejedno. Ionako već odavno važimo za ljude koji troše više nego što zarade. Bosanska čarolija reklo bi se. Tajna samo nama znana. U ono mjesec i po pravog ljeta što samo imali nalazili smo osvježenje svako na svoj način, jer ipak nisu svi imali sreće da ispiru sol sa lica i žale se na kamenje ispod peškira. Možda bi, po staroj bosanskoj originalnosti, iskemijali višak u kućnom budžetu i skoknuli bar na vikend do plavog nam Jadrana, ali ,,susjedi” su nam sad Europljani,pa…Paštete više ne mogu da se prošvercaju. Al’ hajd'…skontaćemo nešto dogodine. Nema toga što ,,Bošnjo” nije provalio. Dakle, ljeto je iza nas. Kakanj nije mirovao I imalo se šta i vidjeti. I dobro i loše. Zajedno smo pjevali, Bajramovali, svirali, plesali, tračali, plakali…bilo je svašta. Pa da pretresemo malo:

 Priče, priče

Kakanjski dani su okupili veliki broj posjetilaca i na veliko iznenađenje(ugodno ili neugodno, kako kome) konačno smo uspjeli organizovati manifestaciju bez popratne pojave zvane ,,svježi čevapi i janjetina na ulicama grada.” Pomenuta manifestacija je opravdala očekivanja organizatora i, ruku na srce, moglo se pronaći za svakoga po nešto.

Bili ste, vidjeli ste, o komentarima čitali ste. Neću zalaziti dublje u ovu tematiku, jer, kako se ono u narodu kaže: Nije se rodio ko je svijetu ugodio. Osvrnuću se samo na zabavu za najmlađe. Bez kritike, svaka čast. Ljudi došli, zezali se, naplatili i otišli. Osim što smo komentarisali kako su to ljudi koji nisu Kakanjci i žalili se zbog toga, nikome naravno nije palo na pamet da nešto slično oformi i kod nas. Pa čuj, volimo mi kukat’ kako nema posla i tračat ove što su došli. Ma ja!

Popis stanovništva

Dugoočekivani konkurs za popisivače i instruktore bio i prošao. Ekipa je odabrana. Veliki broj zainteresovanih za ove poslove predstavlja više (daleko više) želju da se zaradi, nego da se ponosno učestvuje u popisivanju jedine nam države. Al’ dobro sad, to je već druga tema. Primljeni kandidati sretni, bar na jedan mjesec će se osjećati kao ljudi, jer će možda nakon puno vremena sami zaraditi svoj hljeb, slatkiš za svoje dijete, studenti će sami platiti upis u narednu godinu ili možda kupiti nove čizme.

Oni koji su imali manje sreće ostali su, ponovo, razočarani u ljude, grad, državu. I o ovoj temi bi se moglo nadugo i naširoko, ali eto, ostavljam nekom drugom. Uglavnom, uskoro nas čeka, kako ga nazivaju, historijski popis stanovništva. Konačno ćemo da vidimo gdje je koga odpuhao vihor rata i koliko nam se zajedno sa milenijumom promijenila i demografija. Kojekakve peripetije vezno za popis svakodnevno možemo pročitati i iskreno se nadam da ćemo svi ozbiljno shvatiti važnost ovog popisa i biti ono što jesmo.

Tužna strana grada

Sudbina se i ovog puta pobrinula da u ljetno raspoloženje grada ubaci i nešto crno. Oduzimanje tuđeg života na javnom mjestu ponovo nas je dovelo na sve dnevnike i na sve naslovne strane. Jedan mladi život nasilno je ugašen na ulicama našeg grada, što poprilično baca sjenu na reputaciju koju je Kakanj stekao u posljednje vrijeme. Vjerujem da će se u narednom periodu ponovo pokrenuti tema sigurnosti u našem gradu, ali to bih, ponovo, ostavila nekome drugom, kompetentnijem. Još jedan pokušaj samoubistva u našem gradu. Nije li to pokazatelj kvaliteta života kroz koji se provlačimo u današnje vrijeme? Šta reći? Crna sve češće nadvlada bijelu. Ne dajte se narode!

Možda vam se svidi

Comments are closed.