Bili, radili i vratili se … ili možda i nismo bili?!

Pokušat’ ću pojasniti ovaj naslov. Naime, zadesilo nas je to što nas zadesilo, i ljudski prije svega je pomoći. Evo kako smo mi mladi dali svoj doprinos, ili možda i nismo?!

U subotu smo u našem gradu nakon poplava učestvovali u čišćenju Povezica i ulica grada poplavljenih tokom nevremena koje nas zadesilo, a u nedjelju smo se odazvali na radnu akciju „Svi lopate u ruke – Očistimo Kakanj”, te smo čistili Kraljevu Sutjesku i pomogli mještanima oko odvodnje vode u mjestu Ivnica-Tršće. Zatim smo u srijedu odlučili da organizujemo humanitarno-radnu akciju u Maglaju. Prijave za autobus su se popunile za nekoliko sati bez ikakve obavijesti. Čim se proširila informacija da se organizovano ide u Maglaj, uslijedio je veliki broj poziva od naših sugrađana koji su željeli pomoći na svaki mogući način. Mnoge organizacije, udruženja, privrednici, direktori firmi, naši sugrađani su nam pomogli na razne načine. Dan prije polaska stupili smo u kontakt s direktoricom Komunalnog preduzeća iz Maglaja, a ona je izrazila potrebu, pored volontera, za alatom za rad, tako da su naši Kakanjci donirali kolica, lopate, rukavice, maske… Kaže se da nije red ići “praznih ruku”, pa smo odredili i tim za podjelu paketa u ruke onih najugroženijih. Dakle pored autobusa popunjenog mladim udarnicima na put je sa navedenim alatom za rad i hranom, krenuo jedan kombi, kao i putnički automobil.

Makcija maglajora se reći da smo ostali zatečeni situacijom koju smo doživjeli na putu od Kaknja do Maglaja, a onda u Maglaju vrhunac. Dočekala nas je kolona šlepera sa humanitarnom pomoći za taj grad. Sve nas nekako podsjetilo na najteži vremenski period koji je BiH doživjela, a većina naših omladinaca to vidjela samo na tv-u. Drveća na sve strane, namještaj izbačen ispred svake kuće, zgrade, linije nivoa vode koja je dosegla tokom poplava visoko oslikana na zidovima kuća, ljudi pogubljeni, traže hranu, volontere, pokušavaju dovesti u red u prvobitno stanje. Ipak ima i onih koji kompletnu situaciju pokušavaju koristiti. Ono što se posebno dalo primijetiti jeste neorganizovanost. Volonteri dolaze iz raznih mjesta, ali nema niko nadležan ko bi usmjerio svu tu omladinu da na efektivan i efikasan način daju svoj doprinos. Čini mi se da su svi prepušteni sami sebi. Razumljivo je donekle za mještane Maglaja, ni sami nisu svjesni šta ih je snašlo, ali zar nemamo neku uvezanost, ili neki plan, uputstvo koje će sprovoditi viši nivoi vlasti. Međutim, onaj ko želi zaista pomoći nađe i način. Volonteri odlaze od kuće do kuće i pomažu starim ljudima koji su bez pomoći. Iz kuća koje su bile potopljene, na ulice se izbacuje namještaj, podovi, kuhinje, apsolutno sve što se može nositi, a onda taj otpad govori svakom prolazniku o imućnosti vlasnika kuće koji je do juče težio za onim što nije mogao imati, a danas nema ni i ono sto je jučer imao. Vjerovatno je iz svih tih dešavanja i opomena koje nam se konstantno predočavaju u posljednjem periodu, svaki taj vlasnik izvukao pouku i smisao života, ali i većina nas koji smo na bilo koji način doživjeli sve to. Ali život ko život, vremenom se sve to zaboravi i opet po starom.

Nakon odrađenog posla, ekipa je u ostave džamije u Maglaju odložila sredstva za rad, kako bi ista mogla koristiti i ostale ekipe koje u narednom periodu budu dolazile na radne akcije.

Došao je red i na polazak kućama. Kada pogledamo u retrovizor autobusa, malo je moguće primijetiti da smo bilo šta radili i čistili u tom gradu, sve djeluje kao da samo posmatramo taj otpad, jer su količine istog enormne, kao i zbog velikog dijela tog grada koje je poplava zahvatila. Ipak, možda kada bi se više nas uključilo u ovakve i slične akcije na širem području BiH ta slika bi se umogome promijenila. Ovako će to ići jako sporo. A opet se pitam da l’ je ipak bolje da ide sporo ili da se ponovo vratimo u onaj brzi tempo života ?

Možda vam se svidi

Comments are closed.