Amel Tuka, najbrži čovjek na svijetu na 800 metara: Da donesem prvu medalju svojoj BiH

Atletičar Amel Tuka, 24-godišnjak rođen u Kaknju koji živi i trenira u Zenici, pobjedom u utrci na 800 metara u svom debiju na IAAF mitingu Dijamantske lige u Monte Carlu, ali i ponašanjem na sportskim borilištima i van njih, osvojio je srca svih Bosanaca i Hercegovaca. Već sada možemo reći da je njegov rezultat 1:42,51 najbolji u istoriji bh. kraljice sportova, da je trenutno Amel najbrži čovjek na planeti na 800 metara (sa najboljim rezultatom ove sezone), da ima 11. rezultat svih vremena, a da su Čehinja Zuzana Hejnova i on proglašeni najboljim atletičarima Evrope u julu. Sutra putuje za Peking, gdje će sa bacačima kugle Hamzom Alićem i Kemalom Mešićem predstavljati BiH na smotri najboljih svjetskih atletičara, od 22. do 30. augusta.

Naporni treninzi

• Ovo je svakako sezona iz snova. Biti prvi na debitantskom nastupu na mitingu Dijamantske lige sa najboljim rezultatom u svijetu ove sezone, nije mala stvar…
– Iskren da budem, niti moj trener Gianni Ghidini ni ja nismo očekivali baš toliki napredak. Znali smo da možemo ispuniti normu za Svjetsko prvenstvo, za Olimpijske igre, jer su bili takvi pokazatelji na treninzima, ali sve se nekako posložilo. Kockice su se slagale i došao je taj Monte Carlo, gdje sam se stvarno osjećao dobro, bio spreman, sve se poklopilo i istrčao sam najbolji rezultat u svijetu ove godine. To je najveći uspjeh u mojoj dosadašnjoj karijeri.

• Pretrčali ste i šokirali konkurente među kojima su bili srebreni sa posljednjih Olimpijskih igara Nigel Amos i aktuelni svjetski šampion Mohammed Aman. Dakle, mjesta za napredak još ima?
– Poslije te trke, novinari iz brojnih evropskih i svjetskih medija su me pitali koji su moji limiti, koje su moje granice. Svaka trka je posebna, svaka je za sebe. Ta se trka iz Monte Carla više ne može ponoviti. Istina, trčao sam u jednom trenutku u tim drugim stazama. Nisam razmišljao o tome. Osjećao sam snagu, sigurnost i znao da će trka dobro završiti. Ali, ne da će biti tako odlično vrijeme. Ulazim u najbolje godine kada je u pitanju moja disciplina. Mislim da sam i psihički i fizički spreman za velike rezultate. Najvažnije je da me prati zdravlje, da nema sportskih povreda. Ne sumnjam da mogu još bolje.

• Slijedi Peking, prvo veliko takmičenje za Vas. Potrebno je trčati kvalifikacije, pa polufinale i nadamo se i finale. Uz nedostatak iskustva, kako se borite sa pritiskom?
– Ovo je moje prvo svjetsko prvenstvo. I ranije sam govorio da su skroz druga priča mitinzi i općenito prvenstva. Kod prvog je jedna utrka, a kod drugog kvalifikacije, pa polufinale a ako se plasirate, onda i finale. Tri trke u četiri dana. I to sa najboljim svjetskim atletičarima. Naporno je sigurno. Sve trke su jake, morate trčati velike rezultate. Moj glavni cilj je da izborim veliko finale, koje bi mi otvorilo mnoga vrata za dalje. Trenirao sam naporno, po dva treninga dnevno. Sada slijedi opuštanje do prve trke 22. augusta. Znam sebe, znam da neću odustati. Psihički sam spreman. Ne opterećujem se. Želim da odem i uživam u trkama. Život mi se promijenio poslije Monte Carla, ali želim da odem u Peking rasterećen. Preda mnom je, akobogda, još puno velikih takmičenja.

• Kako to obično biva u BiH, već svi očekuju odličan rezultat, medalju…
– Svjestan sam da mnogi to ovdje očekuju. To je možda i realno gledajući na moj rezultat koji je najbolji ove sezone u svijetu. Ali, ponavljam, uopšte se ne opterećujem time. Znam da treba još staža za velike stvari. Ovo je tek moja sedma godina kako treniram atletiku. Treba iskustva, još utrka, nastupa na velikim takmičenjima… Za medalju treba vrhunski istrčati tri trke u četiri dana. Svjestan sam da mi treba još treninga i napora da bi se to ostvarilo. Naravno, ništa nije isključeno. Ako uđem u finale, sve je moguće. Svi se mogu boriti za medalje. Ne mora uvijek pobijediti favorit. Trener koji je trenirao svjetske zvijezde poput olimpijskog prvaka iz 2008. na 800 metara Wilfreda Bungeia, svjetskog prvaka iz 2009. Yusufa Saada Kamela iz Bahreina te italijanskog atletičara sa kojim je osvojio prvenstvo Evrope, pričao mi je neke stvari. Spreman sam na to i ponavljam, uopšte se ne opterećujem. Naravno, bio bih najsretniji na svijetu da donesem tu medalju, prvu historijsku našoj zemlji. Vjerujem da bi to pokrenulo i ostale, da bi u budućnosti dolazile medalje. Daću sve od sebe. Misliću na svoje najbliže, na svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, kada budem trčao. Znam da će mi to biti velika motivacija.

• Veliki ste prijatelj sa Hamzom Alićem, ali i velika ste podrška jedan drugome?
– Svakako da jesmo. Svi smo u Atletskom klubu Zenica u dobrim odnosima. Kada smo Hamza i ja u pitanju, to je nešto više od prijateljstva. Povezani smo. Karakteri su nam isti. Našli smo se. On je moja velika podrška, moj uzor od prvog dana kada sam došao na stadion na Kamberovića polju u Zenici. Prenosio je na mene iskustva. Jednostavno, kad sam vidio šta je sve osvojio taj čovjek u karijeri, a da je ostao isti, da ga to nije ponijelo, to me fasciniralo. On je velikim dijelom zaslužan što sam danas ovakav kao sportska ličnost, čvrsto s obje noge na zemlji. Divim mu se i zahvaljujem na svemu.

Moje vrijeme dolazi

• Nakon pobjede i dočeka u Zenici i Kaknju, kakav je osjećaj?
– To je zaista nešto nevjerovatno. Tih stvari ću se uvijek sjećati u životu, sa smiješkom. Za rezultat 1:42,51 u Monte Carlu ljudi iz atletike znaju šta znači u disciplini na 800 metara. Cijeli svijet je saznao. Nikom nije bilo jasno da neko ima takav napredak, da za četiri sekunde u kratko vrijeme uspije popraviti svoj najbolji rezultat. A doček u Zenici i Kaknju je nešto posebno. To morate doživjeti. Teško je to opisati. Drago mi je da su građani Zenice i Kaknja uz mene. Ponosan sam zbog toga. To mi je velika podrška.

• Na mitingu u Monte Carlu bilo je troje atletičara iz SFRJ i svi ste slavili u svojim disciplinama…
– Družio sam se tamo sa Sandrom Perković iz Hrvatske i Ivanom Španović iz Srbije. Drago mi je što smo svi slavili. Radujem se uspjesima svih sportista iz regiona.

• Madrid, Monte Carlo, Bellinzona… Je li lakše trčati rame uz rame sa najvećim zvijezdama?
– Definitivno, uvijek sam volio trčati sa boljima od sebe. Probudilo bi  adrenalin kod mene, taj motiv i želju da se dokažem. Sve te trke, počevši od slovenačkog Velenja, Madrida, Monte Carla, gdje su bili najbolji, najjači, probudile su to u meni i pokazao sam da mogu i ja biti sa njima, da moje vrijeme tek dolazi.

Sve se spojilo
Najzaslužniji za moj veliki napredak je italijanski trener Gianni Ghidini. Čovjek zna raditi. Program po kojem radimo odgovara mojim fizičkim sposobnostima. On je rekao kako je teško naći atletičara koji ima brzinu, snagu i izdržljivost. A to su tri faktora u mojoj disciplini koja su najvažnija. Atletičari uglavnom imaju dvije od tih karakteristika. Kod mene se sve spojilo, i brzina i snaga i izdržljivost, tako da sam to pravilno iskoristio. (Autor: Mirza Dajić / Oslobodjenje.ba)

Možda vam se svidi

Comments are closed.